{"id":184,"date":"2020-05-22T15:29:50","date_gmt":"2020-05-22T13:29:50","guid":{"rendered":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/?p=184"},"modified":"2020-05-22T15:29:50","modified_gmt":"2020-05-22T13:29:50","slug":"ogranak-nikolici","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/ogranak-nikolici\/","title":{"rendered":"Ogranak Nikoli\u0107i"},"content":{"rendered":"\n

Stanoje Sekulin imao je sina \u0110ikana, a \u0110ikan Nikolu, od kojega se razvi ogranak Nikoli\u0107i. Nikola je imao sina Marka, a Marko sinove Lalu i Nikolu. Lala je imao sina Stanoja, Stanoje sinove \u0110ikana i Petra, a \u0110ikan sinove Vukotu, Ivana i Nikolu.<\/p>\n\n\n\n

Vukota \u0110ikanov se jo\u0161 u ranoj mladosti pokazao kao veoma hrabar, \u0161to se da vidjeti i iz pogibije Taira Mumirovi\u0107a, glasovitog \u017eablja\u010dkog Tur\u010dina. Evo toga doga\u0111aja:<\/p>\n\n\n\n

Bobija je u to doba bila svojina Cetinjskog Manastira, a za ispa\u0161u su je koristili Ceklinjani. Tako je stoka strugarska bila tamo na ispa\u0161i. Kod stoke su bili \u010dobani: Vukota \u0110ikanov, \u0110uri\u0161a Jovov i \u0110ukan Andrijin \u2013 sva trojica Strugari i mladi\u0107i. Negdje u drugoj polovini XVIII vijeka, Tair Mumirovi\u0107 podigne \u010detu iz \u017dabljaka da plijeni strugarsku stoku u Bobiji, a \u010dobane da pobije. \u010cobani i stoka su napadnuti oko Braji\u0107kog \u017edrijela. \u010cobani se nijesu upla\u0161ili, ve\u0107 su hrabro prihvatili borbu i u borbi ranili dva Tur\u010dina. Za ovu borbu se odmah do\u010dulo, pa su im prisko\u010dili u pomo\u0107 i ro\u0111aci i drugi plemenici, koje je predvodio \u010duveni junak i haramba\u0161a Petar Andrijin Strugar. \u010cim se ova pomo\u0107 uklju\u010dila u borbu, posjeko\u0161e ona dva Tur\u010dina, koje su njihovi u bjekstvu bili ostavili. U potjeri za Turcima, Petar s golim ma\u010dem u ruci naleti na Taira Mumirovi\u0107a. Tair ga do\u010deka na d\u017eeferdar, \u010dak ga i rani, ali se Petar ne upla\u0161i, ve\u0107 kidisa na Tur\u010dina i odsje\u010de mu glavu. U ovoj borbi hrabri ratnici posjeko\u0161e \u0161est turskih glava, a ostali Turci pod za\u0161titom mraka i no\u0107i pobjego\u0161e u \u017dabljak.<\/p>\n\n\n\n

Vukota je imao sina Kinja\u0161a.<\/p>\n\n\n\n

Kinja\u0161 Vukotin je u\u010destvovao u \u010detama po Skadarskom jezeru i ispod Zete. Poslije pohare grada \u017dabljaka 1835. godine, Arnauti su nastojali da se Ceklinjanima na svaki na\u010din osvete za gubitke koje su pretrpjeli ovom prilikom. Zato nagovore nekog Rula Uli\u0107a, koji je kod njih stanovao, po\u0161to je pripadao onima koji su s Donjih Uli\u0107a protjerani zbog ubistva Kusjine Petrova. Dogovorili su se da on pozove Ceklinjane i da im ka\u017ee kako je do\u0161la turska roba u Gostiljsku rijeku, i da mogu zadobiti dobar plijen. Varka je uspjela: \u010deta od 50 druga, u kojoj je bio i Kinja\u0161 Vukotin, a koju je predvodio Kenjo Stankov, po\u0111e sa dvije la\u0111e, stigne u Gostiljsku rijeku i tamo upadne u pripremljenu zasjedu. Ceklinjani, iako iznena\u0111eni, pru\u017eili su \u017eestok otpor napada\u010du. No, neki Zoran Arnaut povika na svoje, i jo\u0161 \u017ee\u0161\u0107e udari\u0161e. Kinja\u0161 Vukotin, me\u0111utim, do\u010deka i ubije onog arnautskog haramba\u0161u, te se oni oko njega zbuni\u0161e, a Ceklinjani to iskoristi\u0161e, usko\u010di\u0161e u svoje la\u0111e i tako odstupi\u0161e bez mrtvih, ali sa 15 ranjenih drugova. (\u201cSlike iz pro\u0161losti Ceklina\u201d, strana 183-185).<\/p>\n\n\n\n

Postoji vjerovatno\u0107a da se otac Vukote \u0110ikanova u Rva\u0161e doselio sa Gornjeg Ceklina, po\u0161to je sve potomstvo \u0110ikana Stanojeva (sem potomstva Nikole \u0110ikanova) \u017eivjelo i \u017eivi u Rva\u0161ima. Kinja\u0161 je bio veoma pametan i ugledan plemenik. Prilikom prikupljanja podataka o istorijskim doga\u0111ajima i razvoju plemena Ceklina, Mihailo Krcunov je koristio i sje\u0107anja i druge podatke od starih Ceklinjana. Njegovi zapisi sadr\u017ee i spisak onih od kojih je uzimao podatke, a me\u0111u njima je i ime Kinja\u0161a Vukotina.<\/p>\n\n\n\n

Ivan \u0110ikanov, drugi sin \u0110ikana Stanojeva, imao je sinove: Filipa, Luku, Prela, i Moja\u0161a.<\/p>\n\n\n\n

Filip Ivanov bio je pop, a popovi su u 18. i 19. vijeku bili ne samo sve\u0161tenici, ve\u0107 i najpismeniji ljudi toga vremena. Oni su \u0161irili pismenost i obavljali druge gra\u0111anske du\u017enosti, pa su \u010desto i zaboravljali na svoje vjerske obaveze. Sa krstom i ma\u010dem u ruci i\u0161li su i u borbe protiv Turaka. U krvavoj i neravnopravnoj borbi u Salkovini, 1840. godine, napadu 7.000 turskih vojnika suprotstavi se i na vatru ih do\u010deka 200 hrabrih Ceklinjana. U najte\u017eem boju i napadu Turaka, zatvori se u \u010duvenom \u0106ederevi\u0107a ku\u0107i\u0161tu 26 ceklinskih junaka, me\u0111u kojima je bio i pop Filip. Tu je juna\u010dki poginuo (\u201cNjego\u0161 u slici i rije\u010di\u201d, od dr. Jevta Milovi\u0107a, strana 140 \u2013 144). Ova je borba jedna me\u0111u najuspjelijim u Crnoj Gorim, po\u0161to se 200 druga oduprlo sili od 7.000 Arnauta i Turaka, a Ceklinjani su iz te borbe iza\u0161li \u010dak i kao pobjednici.<\/p>\n\n\n\n

Luka Ivanov, drugi sin Ivana \u0110ikanova, tako\u0111e je \u017eivio u Rva\u0161ima. U\u010destvovao je u ratovima i \u010detovanjima njegova doba. Bio je dobrostojan i ugledan plemenik.<\/p>\n\n\n\n

I Moja\u0161 Ivanov, tre\u0107i sin Ivana \u0110ikanova, \u017eivio je u Rva\u0161ima. U\u010destvovao je u \u010detama i borbama s Turcima. Bio je u \u010deti sa Kenjom Stankovim 1820. godine, kada je radi osvete staroga Stojana Dajkovi\u0107a izveden napad na Smajil-bega Mumirovi\u0107a u \u017dabljaku. Moja\u0161 je imao sinove: Mihaila, Marka i Mila. Marko je poginuo u borbi s Turcima u Bjelopavli\u0107ima.<\/p>\n\n\n\n

Milo Moja\u0161ev je poginuo negdje nma granici Lje\u0161anske nahije, u me\u0111usobnim (plemenskim) borbama.<\/p>\n\n\n\n

I Mihailo Moja\u0161ev, tre\u0107i sin Moja\u0161a Ivanova, ro\u0111en oko 1840. godine, \u017eivio je u Rva\u0161ima. Bio je vrlo ugledan plemenik. U\u010destvovao je u ratovima 1862. do 1880., pa \u2013 iako ve\u0107 star \u2013 i u balkanskom ratu 1912. godine. Bio je bez jednog oka. Umro je 1917. godine, a imao je sinove: Andriju, Bora, Jo\u0161a, Lazara, Veli\u0161u i Nika. Veli\u0161a je umro mlad i nije \u017eenjen.<\/p>\n\n\n\n

Jo\u0161o Mihailov je oti\u0161ao za zaradom u Arabiju, i tamo je poginuo (pritisla ga je stijena prilikom gradnje nekog puta).<\/p>\n\n\n\n

Lazar Mihailov, ro\u0111en 1888. godine u Rva\u0161ima, bio je radi zarade u Sjevernoj Americi, od 1908. do 1914. godine, kada se vra\u0107a u domovinu i kao dobrovoljac u\u010destvuje u prvom svjetskom ratu. Godine 1919. odselio se u Podgoricu, gdje je dobio dr\u017eavnu slu\u017ebu. Tu se te\u0161ko razbolio. Umro je 1920. godine.<\/p>\n\n\n\n

Andrija Mihailov, najstariji sin Mihaila Moja\u0161eva, ro\u0111en je 1876. godine u Rva\u0161ima. I\u0161ao je za zaradom u Tursku, Gr\u010dku, Arabiju i Rumuniju. U\u010destvovao je u ratovima protiv Turaka 1912., protiv Bugara 1913., i u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Po zavr\u0161etku rata s Bugarskom 1913. godine oti\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, ali je 1914., kao dobrovoljac do\u0161ao i uzeo u\u010de\u0161\u0107a u borbama od 1914. do 1916. godine. Poslije okupacije Crne Gore 1916. godine, vratio se ku\u0107i. Kako je porodica bila brojna, 1918. godine prodaju imovinu da bi na drugome mjestu kupili ne\u0161to povoljnije. Tada su se bra\u0107a i razdijelila. Andrija se sa porodicom preseli u Podgoricu. Poslije oslobo\u0111enja i ujedinjenja Crne Gore i Srbije, kao federalista bio je u opoziciji, pa mu je prijetila opasnost hap\u0161enja. Zato se 1919 \u2013 1920 sa porodicom vra\u0107a u selo Rva\u0161e. Tu porodicu ostavlja, a on se odme\u0107e u \u0161umu i potom emigrira \u2013 prvo u Albaniju, a odatle u Italiju. U Italiji je ostao do jeseni 1921. godine. Poslije uspostavljanja diplomatskih odnosa izme\u0111u Jugoslavije i Italije, svi emigranti su mogli da po\u0111u u Francusku, Belgiju, Ju\u017enu Ameriku, ili pak da se vrate u Jugoslaviju. Andrija se sa svojim istomi\u0161ljenicima javio za odlazak u Rusiju. Tada je u Rusiji ve\u0107 bila uspostavljena vlast radni\u010dke klase, u novoj dr\u017eavi nastaloj u socijalisti\u010dkoj revoluciji. Italijanske vlasti su tada sve one koji su se izjasnili za odlazak u Rusiju strpali u jedan brod i prevezl\u010di ih u Bar, gdje su predati jugoslovenskim vlastima. Andrija je tada uhap\u0161en, ali je poslije saslu\u0161anja pu\u0161ten ku\u0107i. Tada mu je sud oduzeo pravo glasa, i ta je kazna trajala nekoliko godina. Do 1924. ostaje u selu Rva\u0161ima, a tada se preseljava u selo Dodo\u0161e. Tu \u017eivi, sa porodicom, do po\u010detka 1932. godine, a tada se preseljava u Pe\u0107. Andrija je u kraljevini Jugoslaviji uvijek politi\u010dki bio u opoziciji, a na izborima 1938. godine dao je svoj glas radni\u010dkoj listi. I on i njegova cijela porodica pripadali su naprednom radni\u010dkom pokretu. Iako ve\u0107 u starijim godinama, u narodnom ustanku 1941. godine bez ikakve rezerve opredijelio se za NOB i revoluciju, u kojoj kao pozadinac aktivno radi sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. U NOP je izgubio tri sina, a sam je odlikovan Ordenom zaluga za narod. Umro je 1954. godine. Ima sinove: Iva, Bla\u017ea, Filipa, petra, Voja, Pavla i Mihaila. Vojo je umro kao dijete.<\/p>\n\n\n\n

Ivo Andrijin je ro\u0111en 1909. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Od 1924. \u017eivio je u Dodo\u0161ima, odakle se po\u010detkom 1932. preseljava u Pe\u0107. Odmah po dolasku u Pe\u0107, primljen je u gradsku policiju, u kojoj ostaje do 1936. godine. Dok je bio u policiji, sa njim su sara\u0111ivali aktivisti naprednog radni\u010dkog pokreta. To je vlastima palo u o\u010di, pa je otpu\u0161ten iz slu\u017ebe. U KPJ je primljen 1936. godine, i od tada ga vlasti i \u017eandarmerija po\u010dinju progoniti i zatvarati. U\u010desnik je aprilskog rata, pa je u biv\u0161oj jugoslovesnkoj vojsci imao \u010din podnarednika artiljerije. Poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave vratio se ku\u0107i, u Pe\u0107, i kao \u010dlan KPJ aktivno pristupa pripremi ustanka protiv okupatora. Bio je \u010dlan Vojnog komiteta i komandant Pozadinskog bataljona NO vojske. Uhap\u0161en je 1942. godine i sproveden u logor u Albaniju, gdje je ostao do kapitulacije Italije 1943. godine. Dok je bio u logoru, aktivno je radio me\u0111u zatvorenicima na okupljanju boraca za NOP, pa je dobio du\u017enost komandanta bataljona koji je formiran ve\u0107 u logoru, a poslije izlaska iz logora njime je komandovao do novembra iste godine, kada je formirana Prva makedonsko-kosovska brigada. Tada je postavljen za zamjenika komandanta bataljona u toj brigadi. Pred neprijateljskom ofanzivom, novembra 1943. godine, brigada je odstupila u Gr\u010dku. Tamo je u borbi protiv Njemaca, 2\/3. januara 1944. godine, u selu Notijeu poginuo. Bio je veoma razvijen, hitar i sna\u017ean. Takti\u010dan i komunikativan u dru\u0161tvu i uop\u0161te kod boraca bio je jako omiljen. Zbog tih osobina u\u017eivao je veliki ugled.<\/p>\n\n\n\n

Bla\u017eo Andrijin je ro\u0111en 1911. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Iz Rva\u0161a 1924. godine, u sastavu porodice, preselio je u selo Dodo\u0161e, a po\u010detkom 1932. u Pe\u0107. Tamo se bavio zemljoradnjom. Poslije preseljenja u Pe\u0107, stupa u vezu sa aktivistima naprednog revolucionarnog pokreta i u tom pokretu aktivno radi, pa ga vlasti i \u017eandarmerija po\u010dinju progoniti i zatvarati. Za \u010dlana KPJ primljen je 1936. godine. Na izborima 1938. godine bio je \u010duvar radni\u010dke liste. U\u010desnik je aprilskog rata 1941. godine na albanskom frontu. U biv\u0161oj jugoslovenskoj vojsci imao je \u010din podnarednika. Zarobljen je od strane italijanske vojske na frontu prema Skadru. U zarobljeni\u010dkom logoru bio je od 19. juna 1941. godine. Iz logora dolazi ku\u0107i, u Pe\u0107, gdje se uklju\u010duje u rad na pripremi ustanka. U julu iste godine odlazi u Crnu Goru i stupa u partizane, u bataljon \u201cCarev Laz\u201d (Lov\u0107enski odred), u kojemu ostaje do aprila 1942. godine. Tada se vra\u0107a u Pe\u0107, odakle po zadatku odlazi u Albaniju, gdje ostaje do jula 1942. godine. Onda je pozvan da do\u0111e u Pe\u0107, radi preno\u0161enja direktiva u vezi formiranja odreda od radnika u Kuksu i Kalima\u0161u, pa je 2\/3. jula uhap\u0161en i interniran u Albaniju. U logorima Puka i Bureli ostao je do kapitulacije Italije 14. septembra 1943. godine. U logoru je bio aktivni partijski radnik. Po izlasku iz logora, odlazi u Partizane, u sastavu bataljona \u201cRamiz Sadiku\u201d, formiranog jo\u0161 u logoru, u kojemu je postavljen za komandira \u010dete, kao i u Prvoj makedonsko-kosovskoj, a kasnije u Prvoj kosovsko-metohijskoj brigadi. Poslije formiranja \u010cetvrte kosovske brigade postavljen je za komandanta bataljona, a u Petoj kosovskoj za na\u010delnika brigade. U martu 1945. godine odlazi u \u0161kolu, u Beograd, a poslije povratka, septembra 1945. godine, postavljen je za komandanta Prve bokeljske brigade, sa kojom odlazi u Ohrid, gdje ostaje do maja 1946. godine. Tada je premje\u0161ten u 41. diviziju, na du\u017enosti obavje\u0161tajno-izvi\u0111a\u010dke slu\u017ebe. U septembru 1947. godine odlazi u \u0161kolu u Sarajevo, a poslije zavr\u0161etka \u0161kole 1948. godine, raspore\u0111en je na du\u017enosti u Drugoj upravi MNO u Beogradu, a kasnije u Prvu vojnu oblast, i kasnije u Komandu grada Beograda, odakle je demobilisan 1953. godine. Kasnije je radio u Pe\u0107i u SO, odakle je penzionisan 1968. godine. Iz Pe\u0107i se preselio u Titograd 1974. godine. Dok je bio u JNA imao je \u010din majora. Nosilac je partizanske Spomenice od 1941. godine, a za ratne zasluge odlikovan je Ordenom za hrabrost, Partizanskom zvijezdom III reda, Ordenom zasluge za narod II reda i Ordenom bratstva i jedinstva. Ima sinove Jovana i Milana.<\/p>\n\n\n\n

Jovan Bla\u017eov, ro\u0111en 1946. godine u Pe\u0107i, zavr\u0161io je maturu, vazduhoplovno-tehni\u010dku vojnu akademiju u Sarajevu i Vi\u0161u vojnu akademiju u Beogradu. Ima \u010din majora.<\/p>\n\n\n\n

Milan Bla\u017eov je ro\u0111en 1950. godine u Pe\u0107i. Osnovnu \u0161kolu i metalski zanat je izu\u010dio u Pe\u0107i, a zlatarski zanat u Beogradu. \u017divi i radi u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n

Filip Andrijin je ro\u0111en 1913. godine u selu Rva\u0161ima. Osnovnu \u0161kolu je zavr\u0161io u Rva\u0161ima i Dodo\u0161ima, a poslije je oti\u0161ao na izu\u010davanje zanata, u Vojno-tehni\u010dki zavod u Kragujevac, koji je zavr\u0161io 1934. godine. Po zavr\u0161etku \u0161kole, kao ma\u0161inbravar, ostaje da radi u Zavodu u Kragujevcu.<\/p>\n\n\n\n

Jo\u0161 u mladim godinama opredijelio se za napredni revolucionarni radni\u010dki pokret. Svoj politi\u010dki rad otpo\u010deo je u Zavodu, gdje je 1934. godine primljen za \u010dlana KPJ. Zbog politi\u010dkog rada 1938. godine je otpu\u0161ten sa posla, i vlasti su ga protjerale iz Kragujevca. On tada odlazi u Beograd i zapo\u0161ljava se, 1. februara 1938. godine, u Prvoj srpskoj fabrici aeroplana AD. Odmah zatim, 31. marta 1938., otpu\u0161ten je s posla, ali se ponovo zapo\u0161ljava, 30. aprila 1938. godine u Fabrici aeroplana \u201cZmaj\u201d u Zemunu. Tu, na poslu, ostaje do 1. avgusta 1938. godine, kada ga Uprava grada Beograda protjeruje za Pe\u0107. Po dolasku u Pe\u0107, 15. avgusta 1938., zapo\u0161ljava se u \u0160umskoindustrijskom AD \u2013 pilana \u201cOzren\u201d u Pe\u0107i, gdje radi na monta\u017ei pilane. Na tome poslu ostaje do 25. marta 1939. godine, kada je zbog politi\u010dkog rada otpu\u0161ten. Dok je bio u Pe\u0107i, bio je \u010dlan Mjesnog komiteta Partije. U potrazi za poslom ponovo se vra\u0107a u Beograd, 14. jula 1939. zapo\u0161ljava se u \u201cTeleoptiku AD\u201d u Zemunu. Na tiom poslu ostaje do 14. decembra 1939. godine, do onih krvavih demonstracija koje su toga dana odr\u017eane u Beogradu. U tim demonstracijama Filip je te\u0161ko ranjen. Radi lije\u010denja bio je smje\u0161ten u jednoj beogradskoj klinici, ali je tu otkriven od strane zloglasnog agenta Vujkovi\u0107a, koji ga hapsi i odvodi u Upravu grada, te biva zatvoren u zloglasnoj beogradskoj Glavnja\u010di. Iz Glavnja\u010de je protjeran ponovo za Pe\u0107. Po dolasku u Pe\u0107 odmah se uklju\u010dio u partijski rad, ali je pozvan na vojnu vje\u017ebu, u 2. bataljon 56. pje\u0161adijskog puka sa sjedi\u0161tem u Pe\u0107i. Kao vojnik u\u010destvuje u pe\u0107kim demonstracijama 1940. godine, i odmah bude uhap\u0161en i stavljen pod vojni sud. U vojnom zatvoru u Pe\u0107i stajao je vezan i \u0161trajkuje gla\u0111u. Po\u0161to je Filip kod vojske u\u017eivao veliki autoritet, komandant ga (da bi ga \u201craskrinkao\u201d) izvodi tako vezana pred bataljonski stroj. Po\u0161to ga je izveo na \u201cbinu\u201d koja je za to bila napravljena, predstavlja Filipa kao komunistu i izdajnika domovine, a Filip podi\u017ee vezane ruke i tako pozdravlja vojsku, pa se zatim obra\u0107a komandantu i glasno ka\u017ee: \u201cJa kao radnik i rodoljub nijesam niti mogu biti izdajnik svoje domovine, ve\u0107 ste vi, gospodo oficiri, izdajnici svoje Otad\u017ebine!\u201d. Sproveden je potom u armijski zatvor u Skoplje i zatvoren u Skopsku tvr\u0111avu. U zatvoru je ostao \u0161est mjeseci, pa je na intervenciju nekih uticajnih li\u010dnosti pu\u0161ten. Ve\u0107 po\u010detkom 1941. godine ponovo je mobilisan, u 4. \u010detu 2. bataljon 56. pje\u0161adijskog puka. U\u010destvuje potom u velikim manifestacijama koje su odr\u017eane 27. marta 1941. godine povodom obaranja vlade Cvetkovi\u0107 \u2013 Ma\u010dek i Trojnog pakta. Prilikom dolaska u vojsku dat mu je samo opasa\u010d i a\u0161ov\u010di\u0107. Oru\u017eje je dobio tek 6. aprila 1941. godine, kada se po\u0161lo u rat protiv Italijana, u Albaniju. Sedmog aprila sa vojskom je pre\u0161ao albansku granicu. Prilikom izbijanja jugoslovenske vojske na desnu obalu Drima, trebalo je forsirati rijeku. Filip se dobrovoljno javio za tu akciju. Po\u0161to je znao veslati, uspijeva da u jednom \u010damcu prebaci grupu vojnika sa pu\u0161komitraljezom na lijevu obalu Drima. No, dok se vra\u0107ao da nastavi prevo\u017eenje, na\u0161ao se pod jakom neprijateljskom vatrom, i tada je pogo\u0111en. \u010camac se na nekom brzaku (vrtlogu) zanio i prevrnuo. Filip se tu utopio, tako da mu se ne zna groba. Tako je zavr\u0161io i svoj revolucionarni put. Filipa pominje i Stevan Jakovljevi\u0107.<\/p>\n\n\n\n

U svim mjestima u kojima je boravio u vrijeme svog revolucionarnog rada bio je partijski funkcioner, u Pe\u0107i \u010dlan mjesnog komiteta, u 56. pje\u0161adijskom puku \u010dlan Vojnog komiteta, u Drugom bataljonu sekretar \u0107elije. Poslije Pete zemaljske konferencije KPJ (odr\u017eane u Zagrebu), odr\u017eana je i Oblasna konferencija Pertije za Kosovo i Metohiju (kao \u010dlan CK KPJ prisustvovao joj je i prenio zadatke Ivan Milutinovi\u0107), na kojoj je Filip bio delegat. Dok je bio u Kragujevcu 1936. godine, organizovan je odlazak radnika na grob Svetozara Markovi\u0107a (u Svetozarevu), a Filip je tom prilikom ponio i crvenu zastavu, koju je razvio na grobu.<\/p>\n\n\n\n

Petar Andrijin, ro\u0111en 1916. godine u selu Rva\u0161ima, osnovnu \u0161kolu zavr\u0161io je u selu Dodo\u0161i. Godine 1930. po\u0161ao je na izu\u010davanje zanata u Kragujevac, u Vojno-tehni\u010dki zavod. Zavr\u0161io je 1934. godine i ostao da u Zavodu radi kao metalostrugar. Tu je bio do po\u010detka 1939. godine, do povratka iz vojske. Tada je zaposlen u vojnoj fabrici u Vogo\u0161\u0107i, u Sarajevu, gdje je ostao do kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave. Poslije kapitulacije do\u0161ao je ku\u0107i, u Pe\u0107. Politi\u010dki rad zapo\u010deo je u Vojno-tehni\u010dkom zavodu u Kragujevcu, a u KPJ je primljen u Sarajevu. Po dolasku u Pe\u0107 odmah se povezao s aktivistima i uklju\u010den je u partijski rad, kao i u pripreme ustanka. Bio je rukovodilac SKOJ-a u jednom dijelu grada. Po\u0161to mu je bilo nemogu\u0107e ostati u Pe\u0107i, po direktivi Partije odlazi u Kosovsku Mitrovicu. Tamo se odmah povezuje s organizacijom, pa ga drugovi kao kvalifikovanog radnika zapo\u0161ljavaju u Trep\u010di, kako bi radio sa radnicima. Poslije izvjesnog vremena koje je proveo u Trep\u010di, 1942. godine biva otkriven, uhap\u0161en i strijeljan.<\/p>\n\n\n\n

Vojo Andrijin, ro\u0111en 1929. godine, umro je kao dijete od godinu dana.<\/p>\n\n\n\n

Pavle Andrijin je ro\u0111en 1933. godine u Pe\u0107i. Osnovnu \u0161kolu i gimnaziju zavr\u0161io je u Pe\u0107i, a 1948. godine po\u0161ao je u vojnu akademiju. Iz akademije je iza\u0161ao 1952. godine kao potporu\u010dnik. Slu\u017ebovao je u raznim mjestima i garnizonima \u0161irom Jugoslavije, uvijek na komandnim du\u017enostima. Zavr\u0161io je Vi\u0161u vojnu akademiju, kao i \u0161kolu narodne odbrane (ratnu \u0161kolu). \u010clan je SKJ, ima \u010din pukovnika, i nalazi se na du\u017enosti komandanta divizije. Ima sinove Predraga i Nenada. Predrag je ro\u0111en 1958. godine. Zavr\u0161io je gimnaziju i izu\u010dava vojnu akademiju. Nenad Pavlov je ro\u0111en 1966. godine u Bovecu, u Sloveniji. \u0110ak je.<\/p>\n\n\n\n

Mihailo Andrijin je ro\u0111en 1936. godine u Pe\u0107i. Osnovnu i srednju ekonomsku \u0161kolu zavr\u0161io je u Pe\u0107i, a ekonomski fakultet u Beogradu. Otkako je zavr\u0161io fakultet, radio je na vi\u0161e mjesta u Pe\u0107i i Beogradu. \u010clan je SKJ. \u017divi u Beogradu. Ima sina Ivana, koji je ro\u0111en 1969. godine, i koji u\u010di.<\/p>\n\n\n\n

Boro Mihailov je ro\u0111en 1888. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Bio je vrlo bistar i \u010desto su ga birali u lokalne vlasti. I\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, pa se kao dobrovoljac 1914. godine vratio u domovinu i uzeo u\u010de\u0161\u0107a u prvom svjetskom ratu sve do okupacije Crne Gore 1916. godine. Poslije prodaje imovine 1918. godine i poslije ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom postao je predsjednik rva\u0161ko \u2013 dru\u0161i\u0107ke op\u0161tine. Zbog neslaganja sa neravnopravnim tretmanom Crne Gore u novoformiranoj dr\u017eavi, kao pripadnik federalista odbjegao je u \u0161umu (u komite). U\u010destvovao je u oru\u017eanim akcijama protiv onda\u0161nje vlasti. Kada je taj pokret zapao u krizu, 1920. godine emigrira u Albaniju, a poslije u Italiju. Po\u0161to su Jugoslavija i Italija uspostavile diplomatske odnose 1921. godine, Crnogorci su iz Italije mogli da odu u Francusku, Belgiju, Ju\u017enu Ameriku, ili da se vrate u Jugoslaviju. Boro, kao i stariji mu brat Andrija i mla\u0111i Niko, javi se za odlazak u Rusiju. Poslije toga je, zajedno s ostalima koji su se javili za Rusiju, stra\u017earno prevezen u Bar i predat jugoslovenskim vlastima, ali je poslije saslu\u0161anja pu\u0161ten. Na saslu\u0161anju sud mu je za nekoliko godina oduzeo pravo glasa. U biv\u0161oj dr\u017eavi uvijek je bio protivnik re\u017eima i uvijek je svoj glas davao opoziciji. U\u010desnik je \u010duvenih i krvavih belvederskih doga\u0111aja 1936. godine, zbog \u010dega je bio uhap\u0161en i nekoliko mjeseci je ostao u zatvoru. Po\u010detkom 1937. godine preselio se u Pe\u0107. Poslije dolaska u Pe\u0107, kao opozicionara i simpatizera naprednog revolucionarnog radni\u010dkog pokreta, komunisti su ga na nekoliko masovnih manifestacija i demonstracija isticali da dr\u017ei govore. Odmah poslije ustanka 1941. godine bezrezervno se opredijelio za NOP, u kojemu kao pozadinac aktivno radi sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. Poslije oslobo\u0111enja postavljen je za upravnika Pe\u0107ke banje. Bio je \u010dlan KPJ i \u017eivio je kao penzioner u Pe\u0107i. Umro je 1957. godine. Ima sina Branka.<\/p>\n\n\n\n

Branko Borov je ro\u0111en 1931. godine u Rva\u0161ima. Osnovnu \u0161kolu i gimnaziju zavr\u0161io je u Pe\u0107i. Zavr\u0161io je osnovno vojno obrazovanje i K\u0160A KOV. Bio je u sastavu odreda JNA na Sinaju (Egipat), kao i u posmatra\u010dkoj misiji Ujedinjenih nacija u Jemenu i Arabiji. \u010clan je SKJ i aktivni je potpukovnik u JNA. Ima sinove Borislava i \u017darka. Borislav je ro\u0111en 1958. godine i zavr\u0161io je srednju tehni\u010dku \u0161kolu. \u017darko je ro\u0111en 1961. godine, a zavr\u0161io je srednju \u0161kolu. Svi \u017eive u Zadru.<\/p>\n\n\n\n

Niko Mihailov ro\u0111en je 1896. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. U\u010desnik je rata protiv Turaka 1912 \u2013 1913, ako i bugarskog rata 1913. godine. U\u010desnik je i prvog svjetskog rata, 1914. do 1916. godine. Poslije okupacije Crne Gore vratio se ku\u0107i. Od prodaje imovine 1918. godine i porodi\u010dne diobe \u017eivi sa bratom Borom u Rva\u0161ima. gdje su kupili ne\u0161to zemlje i ku\u0107u podigli. Poslije oslobo\u0111enja nije se slo\u017eio s na\u010dinom ujedinjenja i nejednakim tretmanom Crne Gore u novostvorenoj dr\u017eavi. Kako je politi\u010dki pripadao federalistima, i zbog progona od strane vlasti, odbjegao je u \u0161umu i kao komita u\u010destvovao u nizu borbi protiv \u017eandarmerije i vojske, pa je zbog toga 1920. godine emigrirao u Albaniju, a poslije u Italiju. Kao i starija mu bra\u0107a (Andrija i Boro), iz Italije se javio da ide za Rudiju 1921. godine, pa su italijanske vlasti i njega stra\u017earno dovele u Bar i predale jugoslovenskim vlastima, te je snosio politi\u010dke posljedice. Niko i brat mu Boro do\u0161li su ku\u0107i u Rva\u0161e. Niko je poslije oti\u0161ao u Ju\u017enu Ameriku, odakle je kasnije pre\u0161ao u Francusku, gdje je ostao do 1936. godine, kada se vra\u0107a ku\u0107i. Poslije povratka, oba brata prodaju imovinu i presele se u Pe\u0107. Uvijek je bio protivnik re\u017eima u biv\u0161oj dr\u017eavi, a dok je bio u Francuskoj pripadao je naprednim sindikatima. Poslije dolaska u Pe\u0107, opredjeljuje se za napredni radni\u010dki pokret, pa u\u010destvuje s komunistima u raznim akcijama, demonstracijama i manifestacijama. Poslije ustanka protiv okupatora i doma\u0107ih izdajnika 1941. godine odmah se opredijelio za NOP, u kojemu aktivno u\u010destvuje. \u010clan KPJ postao je 1941. godine, a u toku rata bio je u vi\u0161e jedinica. U Ibarskom odredu i u Osmoj kosovskoj brigadi bio je partijski rukovodilac (brigade i odreda). Demobilisan je kao starije godi\u0161te u \u010dinu kapetana. Poslije oslobo\u0111enja bio je predsjednik agrarne komisije i radio je u Drvnom kombinatu u Pe\u0107i. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, a odlikovan je ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod i Ordenom bratstva i jedinstva. U ratu je te\u0161ko ranjavan. Umro je 1957. godine.<\/p>\n\n\n\n

Prele Ivanov, ro\u0111en oko 1815. godine u Rva\u0161ima, bio je jedan od onih 12 ceklinskih junaka koji su zauzeli grad \u017dabljak 1835. godine. U\u010desnik je mnogih \u010detovanja protivu Turaka po Skadarskom jezeru i ispod Zete, na isto\u010dnoj granici Crne Gore. Prele je po\u010deo \u010detovati u ranoj mladosti. Prvo mu je \u010detovanje bilo ve\u0107 prije ne\u0161to pohare grada \u017dabljaka 1835. godine. Naime, kada je Kenjo Stankov Jankovi\u0107 s Karu\u010da polazio u \u010detu s dru\u0161tvom, Prele zamoli da ga prime u \u010detu, ali ga Kenjo odbije zbog toga \u0161to je bio jo\u0161 mlad i nedorastao za \u010detovanje (Prele tek \u0161to bje\u0161e nabavio malu pu\u0161ku). Prele zamoli Kenja da mu ka\u017ee gdje \u0107e s \u010detom udariti, a ovaj mu odgovori \u201cNajprije \u0107emo do\u0107i na Plavni\u010dku rijeku, pa odatle kuda odredimo\u201d. \u010cim je \u010deta oti\u0161la, Prele krene gorom put Zete. Prije\u0111e rijeku Karatunu kod Dodo\u0161a, pa pored \u017dabljaka preko Mora\u010de, kroz Zetu, i do\u0111e na Plavni\u010dku rijeku prije \u010dete. Kad je \u010deta do\u0161la i vidjela da je Prele ve\u0107 stigao, svi su se za\u010dudili njegovom pregnu\u0107u, pa ga Kenjo primi u \u010detu, jer u njemu vidje dobroga druga. Ovo je u\u010dinilo te je Kenjo uzeo Prela u \u010detu i za poharu grada \u017dabljaka, a izostavio mnoge ceklinske junake (\u201cSlike iz pro\u0161losti Ceklina\u201d, strana 167). Ime Prela Ivanova srije\u0107emo i u \u201cSrpskom ogledalu\u201d, u pjesmi o pohari \u017dabljaka, kada Jakup Aginica govori svojoj mladoj slu\u0161kinji Orfani:<\/p>\n\n\n\n

\u0160to je drugi vla\u0161i\u0107 ukraj njega, Garila ga mrka nausnica, A ljep\u0161i je od svake \u0111evojke, On je tanku pu\u0161ku obratio, \u010ceka moga agu na prozoru, Kad se digne iz meka du\u0161eka.<\/p>\n\n\n\n

kao i kada mlada Orfana Jakup aginici nabraja ceklinske junake:<\/p>\n\n\n\n

\u0160to je momak prikladan do Kenja, To je, kado, Ivanovi\u0107 Prele, Ka\u017eu, kado, hita na juna\u0161tvo, \u0110e se crna prolijeva krvca.<\/p>\n\n\n\n

Prele je 1839. godine u borbi sa Turcima u \u017dablja\u010dke livade ranjen. Odlikovan je za hrabrost. Do\u010dekao je duboku starost, i umro je prirodnom smr\u0107u. Imao je sina \u0110uka.<\/p>\n\n\n\n

\u0110uko Prelov \u017eivio je u Rva\u0161ima (u Gospo\u0161tinama). U\u010destvovao je u ratovima od 1862. godine. U borbi na Fundini 1876. godine te\u0161ko je ranjen. Od tih rana je i umro. Imao je sinove: Sava, Mrguda i Marki\u0161u.<\/p>\n\n\n\n

Savo \u0110ukov, ro\u0111en 1866 godine, \u017eivio je u Rva\u0161ima, a kasnije u Podgorici. U\u010desnik je ratova 1912. i 1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Imao je sinove: Iliju, Krcuna, Bo\u017ea, \u0110ura, \u0160pira, Vasa i Milutina.<\/p>\n\n\n\n

Ilija Savov, ro\u0111en 1887. godine, oti\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, gdje i danas \u017eivi. Nema nasljednika. Krcun, ro\u0111en 1890. godine, oti\u0161ao je za zaradom u Ju\u017enu Ameriku, gdje je i umro, te ni od njega nije ostalo naslje\u0111a.<\/p>\n\n\n\n

Bo\u017eo Savov je ro\u0111en 1897. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Kasnije se s porodicom preselio u Podgoricu, a 1923. godine u selo Vitomiricu, kod Pe\u0107i. Bio je u \u017eandarmeriji od 1919. do 1922. godine. U\u010desnik je narodnooslobodila\u010dkog rata od 1941. do 1945. godine, a odo oslobo\u0111enja je radio u op\u0161tini Vitomirica, do penzionisanja 1954. godine. Ima sina Ljubi\u0161u. Ljubi\u0161a je ro\u0111en 1927. godine. Zavr\u0161io je srednju ekonomsku \u0161kolu i radio je u Pe\u0107i do penzionisanja 1973. godine. \u017divi u Vitomirici kod Pe\u0107i. Ima sina Dragana, koji studira.<\/p>\n\n\n\n

\u0110uro i Milutin Savovi umrli su u mladim godinama. \u0160piro Savov je ro\u0111en 1903. godine u Rva\u0161ima. Oti\u0161ao je za zaradom u Ju\u017enu Ameriku, gdje i danas \u017eivi.<\/p>\n\n\n\n

Vaso Savov je ro\u0111en 1906. godine u Rva\u0161ima. Sa porodicom se odselio u Podgoricu 1907. godine, a 1923. godine u selo Vitomiricu kod Pe\u0107i. U biv\u0161oj Jugoslaviji bio je bolni\u010dar i radio je u bolnici u Pe\u0107i. Bio je pripadnik NOR-a, pa je 1944. godine po\u0161ao u partizane, u Ibarski odred, u kome je i poginuo. Imao je sinove Milorada i Miomira. Miomir je umro u mladim godinama, a Milorad je uo\u010di rata i u toku rata 1941. do 1945. godine bio u domovima za zbrinjavanje djece. \u017divi u Titogradu.<\/p>\n\n\n\n

Mrgud (Jovan) \u0110ukov ro\u0111en je 1869. godine, a umro je 1910. godine.<\/p>\n\n\n\n

Marki\u0161a \u0110ukov ro\u0111en je 1868. godine u Rva\u0161ima i u\u010desnik je ratova 1912-1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Umro je 1961. godine. Imao je sinove: Nikicu, Vida, Zariju i Bla\u017ea.<\/p>\n\n\n\n

Nikica Marki\u0161in ro\u0111en je 1915. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Jo\u0161 u mladim godinama po\u010deo se baviti politikom. Pripadao je naprednom revolucionarnom pokretu, pa su ga \u017eandarmi i vlasti stalno progonili. U\u010destvovao je u mnogim akcijama koje je vodila i organizovala KPJ u predratnom vremenu \u2013 u cetinjskim demonstracijama, u \u010duvenom belvederskom doga\u0111aju 1936. godine \u2013 tada je i ranjen i lije\u010dio se u cetinjskoj bolnici, odakle je preba\u010den u zatvor, gdje je bio nekoliko mjeseci. Zbog akcija koje su i kasnije bivale u kojima je on aktivno u\u010destvovao, biva 1940. godine uhap\u0161en kao vojnik i iz cetinjskog zatvora bude preba\u010den na Adu Ciganliju i u Po\u017earevac, gdje ostaje izvjesno vrijeme. U\u010desnik je aprilskog rata 1941. godine. \u010clan je KPJ od 1936. godine. Poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave aktivno radi na pripremi ustanka u svome kraju, a u oru\u017eanoj borbi u\u010destvuje od prvog dana \u2013 13. jula 1941. godine. Bio je komesar \u010deta u bataljonu \u201cCarev Laz\u201d (Lov\u0107enski odred). U\u010desnik je pljevaljske bitke 1941. godine. Prilikom povla\u010denja crnogorskih partizana za Bosnu ranjen je u Banjanima. Po formiranju \u010cetvrte proleterske crnogorske brigade postavljen je za komesara \u010dete. Bio je hrabar i po\u017ertvovan borac i rukovodilac. Poginuo je na Kupresu 1942. godine.<\/p>\n\n\n\n

Vido Marki\u0161in je ro\u0111en 1918. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Jo\u0161 veoma mlad susreo se sa te\u0161kim \u017eivotom i nema\u0161tinom, bore\u0107i se za opstanak. Kao omladinac pri\u0161ao je naprednom radni\u010dkom revolucionarnom pokretu. U\u010desnik je \u010duvenog i krvavog belvedesrkog doga\u0111aja. Za \u010dlana KPJ primljen je 1941. godine. U\u010desnik je aprislkog rata 1941. godine, a poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave aktivno radi na pripremi ustanka. U oru\u017eanoj borbi u\u010destvuje od 13. jula 1941. godine. Prilikom povla\u010denja partizana iz Crne Gore 1942. godine, iz Banjana je vra\u0107en na teren, pa je poslije povratka pao u ruke neprijatelju. Italijanski sud ga je osudio na 21 godinu robije i tada je interniran u Italiju. Poslije kapitulacije Italije pobjegao je iz zatvora i bio u partizanima. Vratio se u domovinu sa Prekomorskom brigadom, kao komesar \u010dete. Po dolasku u Bosnu, stupa u Prvu proletersku brigadu, kao zamjenik komesara \u010dete. U borbi za oslobo\u0111enje Kraljeva 1944. godine je ranjen. Po\u0161to je ozdravio, odlazi u sedamnaestu majeva\u010dku brigadu, gdje je postavljen za komesara \u010dete. U borbi za oslobo\u0111enje Bijeljine poginuo je 1945. godine.<\/p>\n\n\n\n

Zarija Marki\u0161in ro\u0111en je 1920. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Kao i starija mu bra\u0107a, u mladim godinama pri\u0161ao je naprednom revolucionarnom pokretu. Aktivno u\u010destvuje u julskom ustanku 1941. godine, kao i u svim borbama koje su se izvodile na tom terenu. Marta 1942. godine stupa u sastav Lov\u0107enskog odreda i uzima u\u010de\u0161\u0107a u borbama na terenu Vasojevi\u0107a, protivu \u010detnika i Italijana. Poslije odstupanja za Bosnu i formiranja \u010cetvrte proleterske crnogorske brigade bio je njen borac. Iz te brigade odlazi u prate\u0107i bataljon Vrhovnog \u0161taba, u kojemu ostaje do juna 1943. godine. Tada je postavljen za a\u0111utanta Mar\u0161ala Tita. Na toj du\u017enosti je ostao do zavr\u0161etka rata 1945. godine. U ratu je bio vrlo hrabar (i po prirodi je \u017eivog temperamenta). U KPJ je primljen 1942. godine. Bio je omladinski rukovodilac \u010dete i Prate\u0107eg bataljona Vrhovnog \u0161taba. U oktobru 1945. godine odlazi na \u0161kolovanje u SSSR, gdje ostaje do jula 1948. godine. Poslije povratka iz SSSR bio je na du\u017enosti komandanta diviziona i na\u010delnika artiljerijskog puka. U Armiji ostaje do 1965. godine. Tada je penzionisan u \u010dinu potpukovnika. Nosilac je partizanske spomenice od 1941. godine. Odlikovan je Ordenom za hrabrost, Partizanskom zvijezdom III reda, Ordenom bratstva i jedinstva, Ordenom zasluga za narod II reda, Ordenom za vojne zasluge II i III reda, Orednom za odbranu domovine II reda od SSSR. \u017divi u Novom Sadu. Bla\u017eo Marki\u0161in je ro\u0111en 1924. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. U\u010desnik je NOB od 1941. godine. Uhap\u0161en je i bio je u logoru u Albaniji do novembra 1941. godine, kada je pu\u0161ten kao maloljetnik. Po dolasku ku\u0107i odmah je pri\u0161ao partizanima, i u Lov\u0107enskom odredu ostaje do odstupanja za Bosnu u aprilu 1942. godine. Tada je ostavljen za rad na terenu, ali je ponovo uhap\u0161en i odveden u Rijeku Crnojevi\u0107a i u Bar, odakle je interniran u Italiju. U logoru je ostao do kapitulacije Italije 1943. godine. Vratio se u domovinu sa Prvom prekomorskom brigadom, a u januaru 1944. godine prekomandovan je u Prate\u0107i bataljon Vrhovnog \u0161taba NOVJ, gdje je ostao do zavr\u0161etka rata 1945. godine. Zavr\u0161io je Vojnopje\u0161adijsku \u0161kolu (\u0160PK) i Politi\u010dku \u0161kolu JNA. Nalazio se na raznim vojnim i politi\u010dkim du\u017enostima sve do penzionisanja 1972. godine. Penzionisan je u \u010dinu potpukovnika. Za ratne i mirnodopske zasluge odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluge za narod III reda, Ordenom za vojne zasluge III reda, narodne armije sa srebrnom zvezdom i Ordenom rada sa srebrnim vencem. \u017divi u Titogradu.<\/p>\n\n\n\n

Nikola \u0110ikanov, sin Stanoja Lalina, imao je sinove Iliju i \u0160aka. Ilija je poginuo u drugoj borbi za osvajanje \u017dabljaka 1852. godine.<\/p>\n\n\n\n

\u0160ako Nikolin bio je brigadni barjaktar ceklinske garde. Poginuo je \u010duvenoj grahovskoj bici 1858. godine. Imao je sinove: Iva\u0161a, Niku i Joka. Joko je imao sina Milovana. \u0160ako Iva\u0161ev, ro\u0111en 1884. godine na Strugarima, jo\u0161 kao mladi\u0107 oti\u0161ao je na zaradu u Sjevernu Ameriku, a vratio se kao dobrovoljac i uzeo u\u010de\u0161\u0107a u ratovima protiv Turaka 1912\/13. i Bugara 1913., kao i u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine, kada je i ranjen. Poslije oslobo\u0111enja i ujedinjenja preselio se u Podgoricu, 1922. godine, a umro je 1934.<\/p>\n\n\n\n

Stanko Iva\u0161ev je ro\u0111en 1873. godine na Strugarima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a 1893. godine upisao se u Vojnu \u0161kolu na Cetinju. Iz \u0161kole je iza\u0161ao sa \u010dinom potporu\u010dnika i raspore\u0111en je u jedinicu na Cetinju. Postao je kapetan, i postavljen je za pomo\u0107nika \u0161efa \u0161taba Prve cetinjske divizije, a u isto vrijeme obavljao je du\u017enost komandanta bataljona takozvane Regrutske klase. Na tim du\u017enostima ostao je do rata 1912. godine. U ratu 1912. do 1913. godine bio je komandant Ceklinsko-dobrskog bataljona, u \u010dinu komandira (majora). U borbi na Brdici je ranjen. Poslije izlaska iz bolnice i zavr\u0161etka rata sa Turcima, bio je komandant bataljona u garnizonu u Pe\u0107i. U prvom svjetskom ratu postavljen je za komandanta bataljona u Pljevaljskoj diviziji. U\u010desnik je rata protiv Austro-Ugarske od po\u010detka (1914.) do okupacije Crne Gore (1916. godine). U\u010desnik je \u010duvene mojkova\u010dke bitke. U ratu, kako protiv Turaka tako i protiv Austro-Ugarske, pokazao se kao hrabar oficir, za \u0161ta je odlikovan Ordenom Belog orla sa ma\u010devima, i drugim odlikovanjima. Poslije okupacije Crne Gore 1916. godine odveden je u zarobljeni\u0161tvo, u Ma\u0111arsku. Tamo je ostao sve do zavr\u0161etka rata, 1918. godine. Poslije oslobo\u0111enja odmah je primljen u jugoslovensku vojsku. Jedno vrijeme bio je komandant mjesta u Rijeci Crnojevi\u0107a, a poslije je prekomandovan u 13. pje\u0161adijski puk, u Spilt, na du\u017enost komandanta bataljona. Tada je unaprije\u0111en u \u010din potpukovnika. Jedne no\u0107i, 1920. godine, italijanske jedinice su izvr\u0161ile pomorski prepad na Split, u namjeri da ga zauzmu (kao \u0161to su zauzele Rijeku, koja je potom i ostala u granicama Italije sve do zavr\u0161etka drugog svjetskog rata). Stanko, saznav\u0161i o namjeri Italijana, rasporedio je svoj bataljon du\u017e obale, i kada su ovi htjeli da se iskrcaju \u2013 izdao je komandu, otvorio paklenu vatru i tako sna\u017eno udario po Italijanima da su se odmah povukli i vi\u0161e nijesu ni poku\u0161ali da napadnu. Ovakvom odlu\u010dnom borbom spa\u0161en je Split da ne padne u ruke Italijana. Za ovo djelo Stanko je dobio priznanje i pohvale, kao i veliku popularnost kod gra\u0111ana Splita. Stanko je 1921. godine prekomandovan u \u0160abac, za pomo\u0107nika komandanta vojnog okruga, a poslije nekog vremena je penzionisan i \u017eivio je u \u0160apcu, gdje je umro 1934. godine. Imao je sinove Steva, Janka i Nikolu.<\/p>\n\n\n\n

Stevo Stankov ro\u0111en je 1906. godine na Strugarima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Poslije rata, 1918. godine, upisao se u gimnaziju. U Cetinju je zavr\u0161io prvi, u Splitu drugi, a ostale razrede u \u0160apcu. Po zavr\u0161etku gimnazije primljen je za pitomca u vojnu akademiju 1925., koju je zavr\u0161io 1928. godine. Tada je uanprije\u0111en u \u010din potporu\u010dnika i raspore\u0111en za vodnika u 5. pje\u0161adijskom puku u Valjevu. Tu je ostao do 1931. godine, kada je po kazni prekomandovan u \u0160tip. Po kazni je premje\u0161ten zbog toga \u0161to se kretao sa naprednom progresivnom omladinom (studentima). U \u0160tipu je ka\u017enjen od strane komandanta Skopske armije zbog toga \u0161to nije htio da poma\u017ee \u017eandarmima u maltretiranju makedonskog naroda u uspostavljanju reda. Vi\u0161u vojnu akademiju po\u010deo je 1932., a zavr\u0161io je 1937. godine, i po zavr\u0161etku te \u0161kole obavljao je vrlo odgovorne du\u017enosti u vojsci. Poslije kapitulacije 1941. godine zarobljen je i odveden u zarobljeni\u0161tvo u Italiju, gdje je ostao do kapitulacije Italije 1943. godine. Tada je stupio u italijanske partizane, a kasnije mu se ukazala prilika i pre\u0161ao je u domovinu. Po\u0161to je bio bolestan, upu\u0107en je ku\u0107i u \u0160abac. Zatim je pozvan da se javi u JNA. U Armiji je vr\u0161io odgovorne du\u017enosti nastavnika operativca u Sarajevskoj armiji i 16. korpusu u Tuzli. Po oslobo\u0111enju, zavr\u0161io je pravni fakultet. Penzionisan je u \u010dinu potpukovnika i bavio se nau\u010dnim radom, a \u017eivio je u Sarajevu. Odlikovan je prije rata Zlatnom medaljom za vojni\u010dke vrline, a u JNA Ordenom zasluga za narod III reda. Umro je 1980. godine. Ima sina Borivoja. On je ro\u0111en 1948. godine u Sarajevu, zavr\u0161io je pravni fakultet i radi kao sudija u Op\u0161tinskom sudu u Sarajevu.<\/p>\n\n\n\n

Nikola Stankov ro\u0111en je 1922. godine u \u0160apcu. Tu je zavr\u0161io gimnaziju. Jo\u0161 kao srednjo\u0161kolac opredijelio se za revolucionarni radni\u010dki pokret i postao \u010dlan SKOJ-a. Poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave i po ustanku 1941. godine, opredijelio se za NOP i bio u njemu aktivan, zbog \u010dega je u septembru 1941. uhap\u0161en. Pu\u0161ten je u decembru iste godine. Po izlasku iz zatvora radi kao ilegalac. Za \u010dlana KPJ primljen je 1943. godine, kada je po zadatku preba\u010den u Srem, a kasnije po direktivi i zadatku u \u0160umadiju, u sastav Prve \u0161umadijske brigade, sa kojom je u\u0161ao u sastav Druge proleterske divizije, u kojoj je ostao do zavr\u0161etka rata. Po zavr\u0161etku rata bio je na raznim du\u017enostima u JNA. Zavr\u0161io je vi\u0161u vojnu akademiju, a u SSSR General\u0161tabnu akademiju oru\u017eanih snaga SSSR-a. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine, kao i vi\u0161e ratnih i mirnodopskih odlikovanja. \u017divi u Beogradu i ima sina Ivana, koji je ro\u0111en 1948. godine i studira elektrotehniku.<\/p>\n\n\n\n

Janko Stankov je ro\u0111en 1911. godine na Strugarima. Zavr\u0161io je u\u010diteljsku \u0161kolu 1932. godine. Slu\u017ebovao je kao u\u010ditelj u raznim mjestima do 1941. godine. U\u010desnik je aprislkog rata, u kome je zarobljen i interniran u Italiju. Tamo je ostao do kapitulacije Italije 1943. godine. U logoru se opredijelio za NOP. Iz logora je pobjegao ne\u0161to prije kapitulacije i prebacio se u \u0160vajcarsku, gdje je ostao do oslobo\u0111enja 1945. godine. Po dolasku u domovinu, raspore\u0111en je na du\u017enost u\u010ditelja u Beogradu, a poslije je slu\u017ebovao u Ba\u010dkoj, Tuzli i Zemunu, gdje je i penzionisan 1967. godine. Bio je \u010dlan KPJ. Odlikovan je za mirnodopske zasluge. Umro je 1975. godine. Ima sinove Du\u0161ana i Slobodana. Du\u0161an je ro\u0111en 1934. godine. Zavr\u0161io je srednju brodarsku \u0161kolu i ekonomski fakultet. Radi u Jugoslovenskom re\u010dnom brodarstvu. \u010clan je SKJ i \u017eivi u Beogradu. Slobodan Jankov ro\u0111en je 1950. godine, zavr\u0161io je gimnaziju, studira elektrotehniku i radi u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n

Nika \u0160akov je ro\u0111en 1860. godine na Strugarima. Imao je sinove: Filipa, Iliju i Petra. Petar je umro u mladim godinama u Americi.<\/p>\n\n\n\n

Filip Nikin, ro\u0111en 1882. godine na Strugarima, i\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, a po zanimanju je bio metalski radnik. Iz Amerike se vratio 1911. godine, i uzeo u\u010de\u0161\u0107a u oba balkanska rata 1912. i 1913. godine. Ponovo odlazi u Sjevernu Ameriku 1914. godine, sa \u017eenom i sinom Jokom, gdje je ostao do 1926. godine. Tada se vratio u domovinu i nastanio se u Beogradu. Umro je 1955. godine, a imao je sinove: Joka, Krsta, Andriju, Voja i Milutina.<\/p>\n\n\n\n

Joko Filipov je ro\u0111en 1913. godine na Strugarima. Srednju \u0161kolu zavr\u0161io je u Beogradu. Jo\u0161 kao srednjo\u0161kolac po\u010deo je aktivno raditi za revolucionarni radni\u010dki pokret, kao i kasnije, u studentskoj omladini. Po\u0161to je bio siroma\u0161nog stanja, bio je zaposlen u Po\u0161tanskoj \u0161tedionici u Beogradu, pa je tamo bio u\u010dlanjen u sindikalnu organizaciju, u kojoj je aktivno radio. U\u010destvovao je u brojnim demonstarcijama koje su se izvodile u Beogradu. Bio je \u010dlan KPJ od 1938. godine. Poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave i poslije ustanka 1941. godine, kao sekretar partisjke \u0107elije, ostaje po zadatku u Beogradu, gdje radi na organizovanju i izvo\u0111enju diverzantskih akcija protiv Njemaca, na uni\u0161tavanju ratnog materijala i druge opreme neprijatelja. Otkriven je u martu 1942. godine i uhap\u0161en od strane Gestapoa. Pod istragom je podvrgnut stra\u0161nim mu\u010denjima, a potom je sproveden u logor, na Banjicu. Strijeljan je iste godine u Jajincima kod Beograda.<\/p>\n\n\n\n

Andrija Filipov je ro\u0111en 1917. godine u Detroitu (SAD).Dok je bio u srednjoj \u0161koli opredijelio se za napredni omladinski pokret, a kao student Beogradskog univerziteta u\u010destvuje u svim demonstracijama koje su se izvodile protiv onda\u0161njeg re\u017eima. Aktivno radi u sindikatu bankarskih, trgova\u010dkih i industrijskih \u010dinovnika, po\u0161to je bio zaposlen u Francusko-srpskoj banci u Beogradu. U KPJ je primljen 1941. godine. Poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave ilegalno radi u Beogradu na pripremanju ustanka i organizovanju diverzantskih grupa radi uni\u0161tavanja njema\u010dkog ratnog materijala. U akcijama i sam u\u010destvuje, kao i u organizovanju i slanju boraca u odrede. Otkriven je i uhap\u0161en ve\u0107 1941. godine, kada je i strijeljan.<\/p>\n\n\n\n

Krsto Filipov je ro\u0111en 1914. godine u Sjevernoj Americi. Tamo je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Sa porodicom se u domovinu vratio 1926. godine. Nastanio se u Beogradu, i tu izu\u010dio zanat za preciznog automehani\u010dara. Odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vencem. Ima sina Branislava. Branislav je ro\u0111en 1949. godine u Beogradu. Izu\u010dio je gimnaziju i radi kao foto-reporter.<\/p>\n\n\n\n

Vojo Filipov je ro\u0111en 1921. godine u Sjevernoj Americi. U domovinu se vratio sa porodicom i nastanio se u Beogradu. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu i ta\u0161narski zanat. Radi kao bankarski slu\u017ebenik u Narodnoj banci u Beogradu. U\u010desnik je rata od 1944. godine do oslobo\u0111enja, a u Armiji je ostao do 1947. godine. Ima sinove Dragana i Zorana. Dragan je ro\u0111en 1948. godine; zavr\u0161io je grafi\u010dku \u0161kolu i radi u Beogradu. Zoran je ro\u0111en 1953. godine; i on je zavr\u0161io grafi\u010dku \u0161kolu i radi u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n

Ilija Nikin, ro\u0111en 1886. godine na Strugarima, i\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku. U\u010destvovao je u ratovima protiv Turaka 1912\/13. i u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Umro je 1972. godine. Imao je sinove: Vlada, Sava i \u0110or\u0111ija.<\/p>\n\n\n\n

Vlado je ro\u0111en 1919. godine, i zavr\u0161io je u\u010diteljsku \u0161kolu. U ranoj mladosti, jo\u0161 kao \u0111ak, pripadao je naprednom omladinskom pokretu, u kojemu je aktivno radio. Za \u010dlana KPJ primljen je 1940. godine. Bio je u\u010desnik trinaestojulskog ustanka protiv okupatora 1941. godine, i pripadao je Lov\u0107enskom odredu. U\u010desnik je \u010duvene pljevaljske bitke protiv Italijana, decembra 1941. godine, kada je i poginuo.<\/p>\n\n\n\n

Savo Ilijin je ro\u0111en 1922. godine. Bio je \u010dlan SKOJ-a i u\u010desnik NOB. Poginuo je 1943. godine u Lijevoj Rijeci.<\/p>\n\n\n\n

\u0110or\u0111ije Ilijin je ro\u0111en 1928. godine. \u017divi i radi na svom imanju na Strugarima, a ima sinove Bo\u017eidara i Vlada. Bo\u017eidar je ro\u0111en 1956. godine, izu\u010dio je zanat za auto-mehani\u010dara i \u010dlan je SKJ. Vlado je ro\u0111en 1964. godine.<\/p>\n\n\n\n

Petar Stanojev je imao sinove Mijata i Ku\u0161inu (nadimak). Mijat je imao sina Daja, a Dajo: Steva, Filpa i Pera.<\/p>\n\n\n\n

Pero Dajov, ro\u0111en 1864. godine, i\u0161ao je za zaradom u Gr\u010dku i Tursku, odakle se vratio kao dobrovoljac i uzeo u\u010de\u0161\u0107a u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Poslije je oti\u0161ao u Sjevernu Ameriku, gdje se zadr\u017eao nekoliko godina, pa se vratio u domovinu. Umro je 1925. godine. Imao je sinove Jovana i \u0110ura. Jovan je ro\u0111en 1920. godine i umro je kao dijete.<\/p>\n\n\n\n

\u0110uro Perov je ro\u0111en 1923. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Kasnije je zavr\u0161io malu maturu. U ranoj mladosti je pri\u0161ao naprednom omladinskom pokretu, a u SKOJ je primljen 1939. godine. U\u010destvuje u ustanku 13. jula, a ne\u0161to kasnije je uhap\u0161en i otjeran u logor u Albaniju, gdje je ostao do decembra 1941. godine, kada je pu\u0161ten. Ponovo je stupio u partizane i u sastavu Rva\u0161ke \u010dete bio do odstupanja za Bosnu 1942. godine. Ponovo stupa u partizane 1944. godine, u Desetu crnogorsku brigadu i u Korpus narodne odbrane do 1948. godine, a poslije u lova\u010di protivtenkovski divizion do 1949. godine. Kasnije prelazi u vojno-gra\u0111evinsko preduze\u0107e \u201cPrvoborac\u201d, gdje ostaje do 1953. godine, a zatim radi u \u0161koli i \u0161kolskom centru u Sarajevu. U KPJ je primljen 1945. godine. Odlikovan je Medaljom za hrabrost i Medaljom za vojne zasluge. Penzionisan je 1965. godine u \u010dinu zastavnika. \u017divi u Titogradu.<\/p>\n\n\n\n

Stevo Dajov, ro\u0111en 1861. godine, i\u0161ao je za zaradom po inostranstvu, u Gr\u010dku i Tursku, odakle je do\u0161ao kao dobrovoljac i u\u010destvovao u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Poslije odlazi u Sjevernu Ameriku i vra\u0107a se u domovinu. Umro je 1923. godine. Imao je sina Iva.<\/p>\n\n\n\n

Ivo Stevov je ro\u0111en 1919. godine u Rva\u0161ima.Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Preselio se u Podgoricu 1930. godine i tu zavr\u0161io \u010detvrti razred gimnazije. Iz petog razreda je istjeran iz \u0161kole i 1936. godine seli se u Beograd. Tu se zaposlio u ugostiteljstvu i tu radi do kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave 1941. godine. Kao \u0111ak gimnazije pristupa naprednom omladinskom pokretu, pa je zbog svojih aktivnosti i smjelih istupa \u010desto ka\u017enjavan od \u0161kolskih vlasti. U Beogradu se povezuje sa naprednim radni\u010dkim pokretom i postaje \u010dlan SKOJ-a. U KPJ je primljen 1940 godine. Poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave 1941. godine vra\u0107a se u Crnu Goru, u Podgoricu, gdje se uklju\u010duje u aktivni rad na pripremi ustanka protiv okupatora. Prvih dana ustanka 1941. godine u\u010destvuje u borbama na Veljem brdu i u okolini Podgorice, a poslije se prebacio u svoje rodno mjesto, u selo Rva\u0161e. Tu se uklju\u010duje u Rva\u0161ku \u010detu Lov\u0107enskog odreda i u\u010destvuje u svim borbama koje su vo\u0111ene na tom terenu. Prvog decembra 1941. godine, u sastavu Lov\u0107enskog bataljona, u\u010destvuje u pljevaljskoj bici. Tu je te\u0161ko ranjen i vra\u0107a se na teren, a nakon ozdravljenja u\u010destvuje u borbama u sastavu Lov\u0107enskog odreda. U aprilu 1942. godine odstupa za Bosnu i priklju\u010duje se Prvoj proleterskoj brigadi, a kasnije \u010cetvrtoj crnogorskoj brigadi. Bio je veoma \u017eivahan, duhovit i komunikativan, i kao takav bio je poznat u \u010ditavoj brigadi. U borbi na Sutjesci 1943. godine ponovo je ranjen. Po\u0161to je prezdravio, postavljen je za komesara \u010dete u Drugoj dalmatinskoj brigadi. Poginuo je kao junak u borbi na Ozrenu 1943. godine. Opisan je u knjizi \u201cPodgorica \u2013 Titograd 1919-1945\u2033, strana 677.<\/p>\n\n\n\n

Filip Dajov, ro\u0111en 1862. godine, u\u010desnik je balkanskog rata 1912. i 1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine, u kome je ranjavan. Umro je 1916. godine.<\/p>\n\n\n\n

Kusjina (nadimak) Petrov je imao sinove Marki\u0161u i Mila, koji su se ispod Bele\u017eana doselili u Zaimovinu izme\u0111u 1780. i 1790. godine. Milo Kusjinin bio je zavr\u0161io bogosloviju. Poginuo je mlad, pritisla ga je stijena pri Gomili ispod Leperi\u0107a. Marki\u0161a Kusjinin bio je veliki kartad\u017eija i izgubio je cijelo imanje. Imao je sinove Pura (Sava) i Iva\u0161a. Iva\u0161 je i\u0161ao za zaradom u Tursku, Gr\u010dku i Albaniju, gdje je i umro oko 1884. godine. Imao je sinove: Stevana, \u0110ura i Pera.<\/p>\n\n\n\n

Stevan Iva\u0161ev je ro\u0111en 1876. godine u Rva\u0161ima. I\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku i vratio se u domovinu kao dobrovoljac, te uzeo u\u010de\u0161\u0107a u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Bavio se zemljoradnjom na svome imanju u Rva\u0161ima. Umro je 1938. godine. Imao je sinove: Vasa, Jovana, Ivana i Iliju. Jovan i Ivan su umrli u mladim godinama.<\/p>\n\n\n\n

Vaso Stevanov je ro\u0111en 1916. godine u Rva\u0161ima. Radio je u Pamu\u010dnom kombinatu u Titogradu. Umro je 1979. godine. Ima sina Gojka, ro\u0111enog 1942. godine, koji je izu\u010dio zanat za elektri\u010dara. Radi i \u017eivi u Titogradu. Ima sinove Vinetua i Viktorija.<\/p>\n\n\n\n

Ilija Stevanov je ro\u0111en 1926. godine u Rva\u0161ima. Zavr\u0161io je srednju \u0161kolu i izu\u010dio za KV elektri\u010dara. Ima sinove \u017darka i Slavka. \u017darko je ro\u0111en 1951. godine; zavr\u0161io je srednju tehni\u010dku \u0161kolu i radi kod Elektrodistribucije u Titogradu. Slavko je ro\u0111en 1953. godine, zavr\u0161io je industrijsku \u0161kolu i radi u Tvornici \u201cRadoje Daki\u0107\u201d u Titogradu. Svi \u017eive u Gori\u010danima, u Zeti.<\/p>\n\n\n\n

\u0110uro Iva\u0161ev je ro\u0111en 1886. godine u Rva\u0161ima. I\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, odakle se vratio u domovinu kao dobrovoljac i uzeo u\u010de\u0161\u0107a u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. \u017divio je na svom imanju u Rva\u0161ima, a umro je 1940. godine. Imao je sinove Bla\u017ea i Krcuna (blizanci). Bla\u017eo je ro\u0111en 1928. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Zavr\u0161io je i trgova\u010dku \u0161kolu. Kao malolejtnik 1944. godine oti\u0161ao je u partizane i u njihovim redovima ostao do oslobo\u0111enja 1945. godine, kada je demobilisan. Radi u trgovini, a \u017eivi u Rva\u0161ima. Ima sina \u017deljka, \u0111aka, koji je ro\u0111en 1965. godine.<\/p>\n\n\n\n

Krcun \u0110urov je ro\u0111en 1928. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a kasnije je zavr\u0161io i ekonomsko komercijalnu. Godine 1944., iako maloljetan, stupio je u partizane, u Prvu crnogorsku brigadu KNOJ-a, u kojoj je ostao do 1948. godine, kada je stupio u slu\u017ebu dr\u017eavne bezbjednosti. Kasnije je prije\u0161ao u gra\u0111evinske organizacije. \u017divi u Titogradu.<\/p>\n\n\n\n

Pero Iva\u0161ev je ro\u0111en 1888. godine u Rva\u0161ima. U\u010desnik je rata protiv Turaka 1912. do 1913., kao i prvog svjetskog rata od 1914. do 1916. godine. Od 1920. godine \u017eivio je u Rijeci Crnojevi\u0107a. Umro je 1970. godine. Ima sina Mihaila (Milana).<\/p>\n\n\n\n

Milan Perov je ro\u0111en 1919. godine u Rijeci Crnojevi\u0107a. Zavr\u0161io je srednju poljoprivrednu \u0161kolu. U\u010desnik je aprilskog rata 1941. godine. Tada je zarobljen od strane Njemaca i sve do kraja rata je proveo u zarobljeni\u0161tvu. Oslobo\u0111en je od strane ameri\u010dke vojske 1944. godine u Marselju. Tada se stavio na raspolaganje jugoslovenskoj misiji i u domovinu se vratio u maju 1945. godine. Dok je bio u logoru, aktivno je radio za antifa\u0161isti\u010dki pokret. Poslije povratka u zemlju bio je kao nastavnik Ni\u017ee poljoprivredne \u0161kole u Nik\u0161i\u0107u, kao sekretar Ministarstva poljoprivrede i \u0161umarstva SRCG, u Planskoj komisiji Crne Gore i Republi\u010dkom zavodu za statistiku SR Crne Gore, gdje je i penzionisan 1973. godine. Odlikovan je Ordenom zasluge za narod sa srebrnim zracima i Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Ima sinove Bo\u017eidara i Veselina. Bo\u017eidar je ro\u0111en 1948. godine; zavr\u0161io je srednju \u0161kolu, a radi u Preduze\u0107u za ribarstvo u Rijeci Crnojevi\u0107a. Veselin, ro\u0111en 1951. godine, tako\u0111e je zavr\u0161io srednju \u0161kolu i radi u pomorstvu.<\/p>\n\n\n\n

Puro Marki\u0161in je imao sinove: Nikolu, Joka, Marka i Andriju. Nikola, ro\u0111en oko 1872. godine u Rva\u0161ima, i\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku i vratio se 1911. godine. U\u010destvovao je u ratu protiv Turske 1912. do 1913., kao i u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. \u017divio je u Podgorici (Titograd), a umro je 1967. godine.<\/p>\n\n\n\n

Joko (Jokan) Purov, ro\u0111en oko 1876. godine, oti\u0161ao je u Sjevernu Ameriku, odakle se nije vra\u0107ao u domovinu. Umro je 1962. godine.<\/p>\n\n\n\n

Marko Purov, ro\u0111en 1880. godine, i\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, a vratio se u domovinu kao dobrovoljac i u\u010destvovao u ratu protiv Turaka 1912. do 1913., kao i u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. \u017divio je u Rva\u0161ima, a umro je 1968. godine. Imao je sinove: Vlada, Milana i Pavla.<\/p>\n\n\n\n

Vlado Markov ro\u0111en je 1916. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a malu maturu na Cetinju. Bio je slu\u017ebenik u \u0110akovici. Jo\u0161 u mladim godinama pri\u0161ao je revolucionarnom radni\u010dkom pokretu. U KPJ je primljen 1938. godine. Kapitulacija biv\u0161e vojske zatekla ga je u \u0110akovici. Tada se vra\u0107a ku\u0107i, u Rva\u0161e, i aktivno radi na pripremi narodnog ustanka protiv okupatora. U\u010destvuje u julskom ustanku 1941. godine, kao i u svim borbama koje su na tom terenu vo\u0111ene. Bio je pu\u0161komitraljezac, a kasnije, u Rva\u0161koj \u010deti, komandir voda. U aprilu 1942. godine, prilikom odstupanja za Bosnu, poginuo je u borbama u Banjanima. Bio je vrlo hrabar i odva\u017ean borac i rukovodilac.<\/p>\n\n\n\n

Milan Markov je ro\u0111en 1924. godine u Rva\u0161ima, gdje je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a kasnije i u\u010diteljsku \u0161kolu. Kao u\u010ditelj slu\u017ebovao je u vi\u0161e mjesta u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini. Penzionisan je 1973. godine. Aktivni je dru\u0161tveno \u2013 politi\u010dki radnik. \u017divi u Rva\u0161ima.<\/p>\n\n\n\n

Pavle Markov je ro\u0111en 1929. godine u Rva\u0161ima. Zavr\u0161io je, u svome selu, osnovnu \u0161kolu. \u017divi i radi na svom imanju u Rva\u0161ima, tako da je vrlo dobrog imovnog stanja. Ima sinove Slobodana i Mom\u010dila. Slobodan, ro\u0111en 1957. godine, zavr\u0161io je srednju tehni\u010dku \u0161kolu. Mom\u010dilo je ro\u0111en 1960. godine.<\/p>\n\n\n\n

Andrija Purov ro\u0111en je 1884. godine. I\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, odakle se vratio 1908. godine. U\u010desnik je rata od 1914. do 1916. godine. \u017divio je u Rva\u0161ima, a umro je 1972. godine. Imao je sinove: Du\u0161ana, Pera i Milovana.<\/p>\n\n\n\n

Du\u0161an Andrijin ro\u0111en je 1922. godine u selu Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a u\u010diteljsku \u0161kolu je u\u010dio na Cetinju. Godine 1941. primljen je u SKOJ. Uzima aktivnog u\u010de\u0161\u0107a u trinaestojulskom ustanku, pa sve do smrti. Poginuo je kao komandir \u010dete u \u010cetvrtoj crnogorskoj brigadi 2. marta 1943. Progla\u0161en je za narodnog heroja.<\/p>\n\n\n\n

Pero Andrijin je ro\u0111en 1927. godine u selu Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Zavr\u0161io je poljoprivredni fakultet (in\u017eenjer agronomije). \u017divi i radi u Vinkovcima. Ima sinove Du\u0161ana i Braca.<\/p>\n\n\n\n

Milovan Andrijin je ro\u0111en 1955. godine u Rva\u0161ima, gdje i \u017eivi.<\/p>\n\n\n\n

Nikola Mrkov je imao sinove: Ivana, Mrka, Gavrila i \u0110ura.<\/p>\n\n\n\n

O Ivanu Nikolinu govori se u knjizi \u201cSlike iz pro\u0161losti Ceklina\u201d. Na strani 135 i 137, pod naslovom \u201cJuna\u010dka smrt Ivana Nikolina Strugara\u201d, tu pi\u0161e:<\/p>\n\n\n\n

\u201cPo\u0161to Ceklinjani od Bjeliva posjedo\u0161e zemlji\u0161te, izme\u0111u ostalih naseli\u0161e se u \u017dupi i sinovi Nikole Mrkova Strugara. Najmla\u0111i sin Nikolin zvao se Ivan. On jo\u0161 nije bio oproban u \u010detovanju, da se zna kakav je i kakav \u0107e biti. No on je \u017eelio, kao i ostali Crnogorci, da ima pri sebi oru\u017eje, budu\u0107i je bio \u010doban, \u010duvao stoku po Obzovici i Vezcu i no\u0107ivao u veza\u010dkoj pe\u0107ini, gdje i mnogi \u010dobani. Bra\u0107a su mu branila da kupi oru\u017eje, ali on, kriju\u0107i, prodade tri ovna dvisca i za te je pare kupio no\u017e. Ovaj no\u017e nije smio od bra\u0107e javno nositi, za to ga je nosio ozadi i ispod ogrta\u010da.<\/p>\n\n\n\n

Jedno jutro kod Ivana do\u0111e u Vezac njegov stariji brat, da ga odmijeni, a Ivana po\u0161alje u Dujevu u Mihailovi\u0107a (Jovi\u0107evi\u0107) za volove i dade mu duga\u010dku pu\u0161ku, po\u0161to \u0107e da ide vozom preko Pejaka i Odrinske gore, gdje nekada zapadaju turske \u010dete.<\/p>\n\n\n\n

Beg Zotovi\u0107 i Sulja \u0110akovi\u0107, glasiti spu\u0161ki junaci i \u010detoba\u0161e, podigo\u0161e \u010detu od 30 druga i s njom do\u0111u u Ponare, kod Vuka \u0160ikmanovi\u0107a, Srbina pravoslavne vjere, koji im je vi\u0161e puta bivao s ruke i Srbe im izdavao, pa uzmu i njega sa sobom i navezu se niz Karatunu, dok do\u0111o\u0161e na Pejak. To je mjesto tada bilo obraslo gustim vrbama, i tu je bila raskrsnica za Karu\u010d, Dujevu i Salkovinu, zato tu i \u010deta zapade. Vuk se pripne na vrh jedne vrbe da gleda ho\u0107e li ugledati \u0161i\u0107ara i da dr\u017ei stra\u017eu \u010deti.<\/p>\n\n\n\n

Istog jutra, kad je \u010deta ovdje zapala, krene Ivan s Karu\u010da u \u010duni\u0107u, da do\u017edene volove iz Dujeve. Kad se blizu \u010dete primaknuo, opazi ga Vuk, pa kaza \u010deti da bude spremna. \u010cim se Ivan prima\u010de, \u010detnici ga opkoli\u0161e i kidisa\u0161e, da ga uhvate \u017eiva. Ivan lati pu\u0161ku da se zamijeni, no Vuk, kojega Ivan poznava\u0161e, da je Srbin pravoslavne vjere, zadade mu vjeru, da mu ne\u0107e ni\u0161ta biti, te se predade.\u010cim ga uhvati\u0161e, uze\u0161e mu pu\u0161ku, a za no\u017e ne znavahu, pa ga ubaci\u0161e u la\u0111u i po\u010de\u0161e ga pitati, ko je i odakle je i povezo\u0161e ga put \u017dabljaka. Sad Ivan vi\u0111e da mora poginuti, zato upita da li je u \u010deti beg Zotovi\u0107. Zotovi\u0107 je bio stari poznanik Strugara, jer je imao u kom\u0161iluku njihovu zemlju i Ivan se nada\u0161e da \u0107e ga on sa\u010duvati. Kad ovo za\u010du Sulja \u0110akovi\u0107 udari ga po obrazu i opsova ga. Ivan vi\u0111e da valja umrijeti, zato izvadi iz potaje no\u017e i s njim udari Sulju posred grla. Koliko ga je sna\u017eno udario, nije mogao no\u017e izvaditi, da jo\u0161 kojega udari, no isko\u010di u vodu, da se tako spasi, da bi jo\u0161 vi\u0161e kvar \u010deti nanio, uhvati se rukama za rebro od la\u0111e da je prevrne i Turke potopi. Turci se iznenadi\u0161e na ovaj nenadni doga\u0111aj i Ivan bi sigurno potopio Turke, da ga ne opazi Vuk, koji mu no\u017eem posije\u010de prste od ruke. Ostav\u0161i Ivan bez prsta, zaroni, nebili glavom skapulao, no Turci ga po krvi po\u0107era\u0161e i \u010dim izroni, ubi\u0161e. \u010cim su Sulji no\u017e izvadili umro je. Tako se juna\u010dki zamijeni ovo mom\u010de.<\/p>\n\n\n\n

Kada su Strugari do\u010duli, odmah su oti\u0161li i izvadili iz vode njegovo tijelo i sahranili.\u201d<\/p>\n\n\n\n

O pogibiji Ivana Nikolina pi\u0161e i knji\u017eevnik \u010cedo Vukovi\u0107 u romanu \u201cPoruke\u201d (Petar I Petrovi\u0107), na strani 466 i 467. O ovome doga\u0111aju postoji i pjesam u \u201cSrpskom ogledalu\u201d, pod naslovom \u201cJuna\u010dka smrt Ivana Nikolina Strugara\u201d.<\/p>\n\n\n\n

Mrko Nikolin je imao sinove: Ivana, Nikolu, Gojka i Petra. Ivo Mrkov je imao sinove Milo\u0161a i Bo\u017ea. Bo\u017eo je umro bez naslje\u0111a.<\/p>\n\n\n\n

Milo\u0161 Ivov, ro\u0111en oko 1809., u\u010destvovao je u ratovima svoga doba i u bojevima je te\u0161ko ranjavan, a bio je hrabar i odva\u017ean vojnik (ratnik), za \u0161ta je i odlikovan. Umro je 1915. godine. Imao je sina Jo\u0161a.<\/p>\n\n\n\n

Nikola Mrkov imao je sinove Ne\u0161ka i Laza. Ne\u0161ko Nikolin je imao jednog sina koji se zvao Joko. Joko bje\u0161e hrabar ratnik i posjekao je tursku glavu, a poginuo je u Brdima 1862. godine.<\/p>\n\n\n\n

Lazo Nikolin je u doba knjaza Danila bio perjanik, kao i za vrijeme knjaza Nikole. Istakao se u boju na Fundini. Imao je sinove: Krcuna, Marka i Luku.<\/p>\n\n\n\n

Krcun Lazov, ro\u0111en oko 1845. godine na Strugarima, bio je brigadni barjaktar, a u\u010desnik je svih ratova od 1876. godine. U borbama se isticao i zapa\u017een je kao junak. Bio je u pravom smislu vojnik i ratnik, bez mane i straha. Bio je \u010dovjek koji nikad nije govorio o sebi i svome juna\u0161tvu. Dobro drugoga bilo mu je drago kao i svoje. Dobio je vi\u0161e odlikovanja koje je Crna Gora imala, kao i Kara\u0111or\u0111evu zvijezdu s ma\u010devima i \u010detiri strana odlikovanja. Kao nagradu, poslije oslobo\u0111enja Ulcinja 1878. godine dobio je imovinu u tome mjestu, pa se tu i nastanio. Umro je u Ulcinju 1933. godine. Imao je sina Milo\u0161a, koji je ro\u0111en 1885. godine. Milo\u0161 je zavr\u0161io pravni fakultet i bio je sudija \u0160erjadskog suda u Skoplju i Baru. Bio je veoma obrazovan i intelektualno sposoban \u010dovjek. \u010clan KPJ bio je od 1937. godine, i u tom ga periodu progone vlasti, \u010desto ga hapse. Umro je 1939. godine.<\/p>\n\n\n\n

Marko Lazov je u\u010destvovao u ratovima od 1862. godine i bio je vrlo hrabar i ugledan plemenik. Umro je 1917. godine. Imao je sina Nika.<\/p>\n\n\n\n

Niko Markov je ro\u0111en 1901. godine na Strugarima. U\u010dio je neko vrijeme gimnaziju, a neko vrijeme je i slu\u017ebovao. \u010clan je KPJ i u\u010desnik NOB od 1941. godine. Bio je hrabar i odva\u017ean ratnik i vojni rukovodilac. Odlikovan je Ordenom narodnog heroja Jugoslavije, kao i nizom drugih odlikovanja: Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluge za narod I reda, Ordenom za vojni\u010dke zasluge, Ordenom bratstva i jedinstva I reda, Partizanskom zvijezdom I reda, Ordenom Ruskaja krasnaja znamja i jo\u0161 nekoliko odlikovanja. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Penzionisan je u \u010dinu pukovnika JNA. Umro je 1962. godine i sahranjen u grobnici narodnih heroja u Titogradu. Ima sina Milo\u0161a, koji je ro\u0111en 1955. godine. Milo\u0161 je zavr\u0161io ekonomski fakultet. \u017divi i radi u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n

Luka Lazov bija\u0161e ugledan i hrabar plemenik. Njega je knjaz Nikola sa jo\u0161 dva druga poslao u Tursku (u Carigrad) na neki specijalni zadatak, radi nekog ubistva, pa je tada uhap\u0161en i osu\u0111en na robiju. U zatvoru je ostao tri godine. Radi njegovog oslobo\u0111enja po\u0161ao je i Marko u Carigrad i tamo za brata dao otkup. Luka bje\u0161e jako iznemogao (nikad se vi\u0161e nije mogao oporaviti) i Marko ga ukrca na neki brod i doveze u Crnu Goru. Poslije dolaska ku\u0107i, nije mnogo \u017eivio. Umro je bez naslje\u0111a.<\/p>\n\n\n\n

Petar Mrkov imao je sinove Sava i Luku.<\/p>\n\n\n\n

Luka Petrov je u\u010destvovao u ratovima 1862. do 1880. godine. Imao je sina Iva.<\/p>\n\n\n\n

Ivo Lukin je ro\u0111en 1864. godine u Rva\u0161ima. U\u010desnik je rata protivu Turaka 1912. do 1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Umro je 1942. godine. Imao je sinove: Marka, Andriju i Bo\u017ea.<\/p>\n\n\n\n

Marko Ivov je ro\u0111en 1898. godine u Rva\u0161ima. U\u010destvovao je u prvom svjetskom ratu, 1914. do 1916. godine. \u017divio je na svom imanju u Rva\u0161ima, a umro je 1978. godine. Imao je sinove: Bla\u017ea, Pavla, Vojina i Radovana.<\/p>\n\n\n\n

Bla\u017eo Markov je ro\u0111en 1924. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a kasnije je izu\u010dio zanat za mehani\u010dara. Ima sinove Branka i Rajka. Branko je izu\u010dio za gra\u0111evinskog tehni\u010dara, a Rajko studira. Svi \u017eive u Titogradu.<\/p>\n\n\n\n

Pavle Markov, ro\u0111en 1927. godine u Rva\u0161ima, zavr\u0161io je maturu i radi u Titogradu. Vojin Markov je ro\u0111en 1930. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a kasnije je izu\u010dio zanat za ma\u0161inistu. Ima sinove Zorana i Gorana. \u017dive u Titogradu. Radovan Markov je ro\u0111en 1935. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a kasnije je zavr\u0161io ekonomski fakultet u Beogradu, gdje \u017eivi i radi. Ima sinove Sa\u0161u i Miodraga.<\/p>\n\n\n\n

Andrija Ivov je ro\u0111en 1900. godine u Rva\u0161ima. I\u0161ao je za zaradom u Ju\u017enu Ameriku i u Francusku. \u017divio je u Rva\u0161ima, a umro je 1913. godine.<\/p>\n\n\n\n

Bo\u017eo Ivov je ro\u0111en 1903. godine u Rva\u0161ima. Oti\u0161ao je na zaradu u Francusku, gdje i danas \u017eivi. Ima sina Danila.<\/p>\n\n\n\n

Gojko Mrkov je imao sina Joka, a Joko sinove: \u0110ura, Peri\u0161u i Nikolu.<\/p>\n\n\n\n

\u0110uro Jokov, ro\u0111en oko 1838. godine, u\u010destvovao je u ratovima 1862. do 1880. godine. Bio je hrabar ratnik i za to je odlikovan. Umro je 1931. godine. Imao je sina Stevana, koji je ro\u0111en 1886. godine u Rva\u0161ima. U\u010destvovao je u ratovima 1912. do 1913. godine. Poginuo je kao vodnik Mitraljeske \u010dete 1915. godine na Lov\u0107enskom frontu.<\/p>\n\n\n\n

Peri\u0161a Jokov je ro\u0111en 1862. godine u Rva\u0161ima. U\u010desnik je balkanskog rata 1912. do 1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. U ratu je bio vodnik, veoma hrabar. \u017divio je na svom imanju u Rva\u0161ima. Umro je 1949. godine. Imao je sinove: Milana, Lazara, Vida, Jovana i Nika.<\/p>\n\n\n\n

Jovan i Lazar su umrli mladi. Milo je umro za vrijeme odslu\u017eenja vojnog roka na Cetinju 1919. godine. Vido je tako\u0111e umro dok je slu\u017eio vojni rok, u Sarajevu 1920. godine.<\/p>\n\n\n\n

Niko Peri\u0161in, ro\u0111en 1905. godine u Rva\u0161ima, bio je zemljoradnik i \u017eivio je na svom imanju. U\u010desnik je \u010duvenog belvederskog doga\u0111aja 1936. godine. Tada je i uhap\u0161en, i u Cetinju je ostao u zatvoru nekoliko mjeseci. Bio je pripadnik NOB od 1941. godine, pa je poslije oslobo\u0111enja bio odbornik narodne vlasti u Rva\u0161ima. Umro je 1971. godine. Ima sinove Labuda i Ivana.<\/p>\n\n\n\n

Labud Nikov je ro\u0111en 1930. godine u Rva\u0161ima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a kasnije je zavr\u0161io filozofski fakultet. Radi i \u017eivi na Cetinju. \u010clan je SKJ i aktivni dru\u0161tveno-politi\u010dki radnik. Ima sinove Veselina i Milutina.<\/p>\n\n\n\n

Ivo Nikov je ro\u0111en 1935. godine u Rva\u0161ima. Tu je u\u010dio osnovnu \u0161kolu, a kasnije je zavr\u0161io ma\u0161inski fakultet. Radi u Kombinatu aluminijuma u Titogradu. \u010clan je SK. Ima sina Vidosava.<\/p>\n\n\n\n

Nikola, tre\u0107i sin Joka Gojkova, oti\u0161ao je jo\u0161 u ranoj mladosti u Srbiju. Ne zna se gdje se nastanio, ni da li je od njega ostalo nasljednika.<\/p>\n\n\n\n

Gavrilo Nikolin je imao sinove \u0160unja i Savi\u0107a. \u0160unja je bio pop. Bio je popularni plemenik i ratnik svoga doba. Poginuo je u Poseljanima, od Ljubotinjana. Osvetio ga je Vaso Savi\u0107ev, \u0160unjin sinovac.<\/p>\n\n\n\n

Savi\u0107 Gavrilov je imao sinove: Milo\u0161a, Zaka (sve\u0161tenik), Vasa i Andra. Milo\u0161 Savi\u0107ev, ro\u0111en oko 1815. godine, bavio se zemljoradnjom, a imao je sinove Nikolu i Mira. Nikola Milo\u0161ev, ro\u0111en oko 1855. godine, u\u010destvovao je u ratovima svoga doba, a poginuo je mlad, u hercegova\u010dkom ustanku, 1875. godine na Gluvoj smokvi. Kao mladi\u0107 zanio se u borbi i sko\u010dio na le\u0111a nekom sna\u017enom Tur\u010dinu. Nije uspio da ga odmah pogubi, pa ga Tur\u010din sna\u017eno pritegne uza se i odnese u turski logor. Tamo je i pogubljen.<\/p>\n\n\n\n

Miro Milo\u0161ev, ro\u0111en oko 1850. godine, u\u010destvovao je u ratovima toga doba, a umro je 1892. godine. Imao je sina Stanka, koji je ro\u0111en 1889. godine na Strugarima. Stanko je nekoliko godina bio slu\u017ebenik Crnogorske banke na Cetinju, zatim je radio u Poljoprivrednom odsjeku, a kasnije se odselio u Beograd, gdje je slu\u017ebovao i \u017eivio kao penzioner. Bio je pripadnik NOB od po\u010detka sve do 1945. godine. Umro je 1946. u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n

Zako (Zaharija) Savi\u0107ev, ro\u0111en oko 1840. godine, bio je \u010duven i ugledan plemenik. Bio je pop, ali je pored sve\u0161teni\u010dke obavljao i druge du\u017enosti. Bio je \u010duveni ratnik i junak. Imao je sinove Sava i Ivana, Savo je poginuo u mladim godinama, u Primorju.<\/p>\n\n\n\n

Ivan Zakov (Ivan popa Zaka), ro\u0111en oko 1867. godine, u\u010dio je bogosloviju, ali je kao dobrostojan ostao da radi na svome imanju. Bio je ugledan plemenik, veoma duhovit i snala\u017eljiv. U\u010destvovao je u ratovima od 1862. do 1880. godine, i u njima ispoljio veliku hrabrost i po\u017ertvovanje. Odlikovan je Zlatnom Obili\u0107a medaljom. Poginuo je u borbi s Turcima, na Skadru 1912. godine. Imao je sinove: Filipa, Ma\u0161uta i Bla\u017ea. Filip je jo\u0161 u mladim godinama obolio i umro u Danilovgradu.<\/p>\n\n\n\n

Ma\u0161ut Ivanov je ro\u0111en 1879. godine. Jo\u0161 mlad je po\u010deo i\u0107i za zaradom u Austriju i Ameriku, odakle se vra\u0107a kao dobrovoljac i u\u010destvuje u prvom svjetskom ratu od 1914. do 1916. godine. Potom se opet vra\u0107a u Ameriku. Tamo je i umro 1940. godine. Imao je sina Filipa, koji je ro\u0111en 1914. godine u Americi, gdje i danas \u017eivi. Filip ima sina Du\u0161ana, tako\u0111e u Americi.<\/p>\n\n\n\n

Bla\u017eo Ivanov je ro\u0111en 1883. godine. Od rane mladosti i on je po\u010deo da ide za zaradom po svijetu, pa se na\u0161ao u Sjevernoj Americi. U prvom svjetskom ratu kao vojnik u\u010destvuje u ameri\u010dkoj vojsci. Poginuo je 1915. godine, u odbrani Pariza, na Verdenu.<\/p>\n\n\n\n

Vaso Savi\u0107ev, ro\u0111en 1842. godine, bio je veoma po\u0161ten i ugledan plemenik. Umro je 1876. godine, a imao je sina Pura, ro\u0111enog 1860. godine. Kao i otac mu, Puro je u\u010destvovao u ratovima svoga vremena. Imao je sinove Krcuna i Peri\u0161u.<\/p>\n\n\n\n

Krcun Purov, ro\u0111en oko 1877. godine, u\u010destvovao je u ratovima 1912. do 1913., kao i u prvom svjetskom ratu 1914. Bio je u sastavu Crnogorskog odreda koji je odr\u017eavao red na ostrvu Krfu. Umro je 1944. godine. Bio je dugi niz godina kmet u Gornjem Ceklinu.<\/p>\n\n\n\n

Peri\u0161a Purov je ro\u0111en oko 1896. godine. U\u010desnik je ratova od 1912. do 1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Razbolio se od posljedica rata, i umro 1917. godine.<\/p>\n\n\n\n

Andro Savi\u0107ev, ro\u0111en oko 1832. godine, u\u010destvovao je u ratovima svoga doba. Umro je 1894. godine. Imao je sinove: Steva, Todora i Sava.<\/p>\n\n\n\n

Stevo Androv je ro\u0111en oko 1852. godine na Strugarima. Bio je dobrog imovnog stanja. U\u010destvovao je u ratovima 1876. do 1880. godine, na Fundini, Medunu, Zatrijep\u010du i drugim rati\u0161tima. Bio je i u hercegova\u010dkom ustanku, u odredu Peka Pavlovi\u0107a. Za zasluge u ratovima odlikovan je Hrabrom medaljom. Imao je priznato dobrovolja\u010dko pravo. U borbi sa Turcima oteo je ledenicu i srebrni no\u017e. Ledenicu mu je iz ku\u0107e odnio okupator, a no\u017e se i danas \u010duva kod Luke Lazova. Umro je 1934. godine. Imao je sinove: Laza, Iliju, Sava i Bogdana.<\/p>\n\n\n\n

LazoStevov je ro\u0111en 1887. godine na Donjim Uli\u0107ima. U\u010desnik je oslobodila\u010dkih ratova 1912. i 1913. godine. Zavr\u0161io je regrutski kadar i u ratu je bio narednik. Prilikom zauzimanja Skadra ranjen je u glavu, od \u010dega je ostao te\u0161ki invalid. U toku drugog svjetskog rata bio je pripadnik NOP. Umro je 1974. godine. Ima sinove Vlada i Luku (Bera).<\/p>\n\n\n\n

Vlado Lazov, ro\u0111en 1922. godine na Donjim Uli\u0107ima, zavr\u0161io je gimnaziju 1941. godine. U ranoj mladosti se opredijelio za napredni pokret i bio \u010dlan SKOJ-a. Godine 1941. primljen je u KPJ. U\u010desnik je ustanka 13. jula i oslobodila\u010dkog rata; bio je na politi\u010dkim du\u017enostima. I poslije oslobo\u0111enja bio je na politi\u010dkim du\u017enostima i drugim u vojsci. najdu\u017ee u vojnoistorijskom institutu u Beogradu. Nastavio je sa studijama i doktorirao istorijske nauke. Za ratne i mirnodopske vojne zasluge odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom bratstva i jedinstva I reda i drugim odlikovanjima. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Penzionisan je u \u010dinu pukovnika; bavi se istorijskim naukama. \u017divi u Beogradu. Imao je sina Stojana, koji je umro kao dijete.<\/p>\n\n\n\n

Luka Lazov je ro\u0111en 1924. godine na Donjim Uli\u0107ima. Prije rata je zavr\u0161io \u0161est razreda gimnazije. U\u010desnik je NOR od 1941. godine, a \u010dlan SKOJ-a postao je 1941. godine. Nekoliko puta je hap\u0161en u toku rata. \u010clan je KPJ od 1943. godine. Po zavr\u0161etku rata ostao je u slu\u017ebi JNA. Zavr\u0161io je Pje\u0161adijsku oficirsku \u0161kolu u Sarajevu 1947\/48. godine, kao i Tehni\u010dku vojnu akademiju. Slu\u017ebovao je na vi\u0161e mjesta kao pripadnik JNA. Odlikovan je za ratne i mirnodopske zasluge. Penzionisan je 1982. godine u \u010dinu pukovnika. \u017divi u Titogradu.<\/p>\n\n\n\n

Bogdan Stevov, ro\u0111en 1890. godine, zavr\u0161io je vojni kadar, kao i poljoprivrednu \u0161kolu. U\u010desnik je oslobodila\u010dkih ratova 1912. do 1916. godine. Umro je 1918. godine.<\/p>\n\n\n\n

Ilija Stevov, ro\u0111en 1898. na Donjim Uli\u0107ima, zavr\u0161io je osnovnu \u0161kolu i pet razreda gimnazije, a poslije Austro-Ugarske okupacije, 1920. godine, i u\u010diteljsku \u0161kolu. U\u010desnik je prvog svjetskog rata od 1914. do 1916. godine na Lov\u0107enskom frontu. Slu\u017ebovao je kao u\u010ditelj u raznim mjestima Jugoslavije. Bio je pripadnik revolucionarnog radni\u010dkog pokreta, zbog \u010dega je proganjan od vlasti. \u010clan je KPJ od 1920. godine. U aprilskom ratu je zarobljen od strane Njemaca, i u logoru je ostao sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. Po povratku iz zarobljeni\u0161tva bio je u slu\u017ebi kao u\u010ditelj u Cetinju. Tu je ostao do penzionisanja 1954. godine. \u017divio je na Donjim Uli\u0107ima. Umro je 1982. godine. Ima sinove: Stevana (Mali\u0161u), Veljka i Gavrila.<\/p>\n\n\n\n

Stevan (Mali\u0161a) Ilijin je ro\u0111en 1932. godine. Studirao je filozofski fakultet. \u017divi i radi u Parizu. Ima sinove: Sergeja, Filipa i Aleksandra. Svi su oni u\u010denici francuskih \u0161kola.<\/p>\n\n\n\n

Veljko Ilijin, ro\u0111en 1949. godine, zavr\u0161io je Vi\u0161u tehni\u010dku \u0161kolu u Novom Sadu, a \u017eivi i radi u Hanoveru, u Njema\u010dkoj. Ima sinove: Bogdana, Mirka i Ivana.<\/p>\n\n\n\n

Gavrilo Ilijin je ro\u0111en 1941. godine na Donjim Uli\u0107ima. Izu\u010dio je zanat. \u017divi na Donjim Uli\u0107ima i radi na svom imanju.<\/p>\n\n\n\n

Savo Stevov, ro\u0111en 1901. godine na Donjim Uli\u0107ima, zavr\u0161io je \u010detiri razreda gimnazije na Cetinju, vi\u0161u gimnaziju u Srbiji, a pravni fakultet u Beogradu. Doktorirao je pravne nauke. Bio je jedan od \u010duvenih beogradskih advokata. Od rane mladosti se opredijelio za revolucionarni pokret, i bio je jedan od prvih \u010dlanova KPJ u srezu cetinjskom. Svoju privr\u017eenost radni\u010dkom pokretu i naprednim socijalisti\u010dkim stremljenjima pokazao je kao advokat u Beogradu, kada je pred Sudom za za\u0161titu dr\u017eave branio studente i sve one koje su vlasti zatvarale kao komuniste. U\u010desnik je aprilskog rata 1941. godine. Tada je zarobljen i interniran u Italiju, gdje je ostao do kapitulacije te zemlje 1943. godine. Po povratku u domovinu priklju\u010dio se partizanima. U jedinicama NOV ostao je do oslobo\u0111enja 1945. godine. U JNA je ostao do 1949. godine i kao pravnik radio u sudstvu JNA. Po izlasku iz Armije, nastavio je advokatski posao. Demobilisan je u \u010dinu potpukovnika. Za ratne zasluge dobio je vi\u0161e odlikovanja. Umro je 1976. godine. Imao je sina Bo\u0161ka, koji je ro\u0111en 1938. godine u Beogradu. Bio je student tre\u0107e godine pravnog fakulteta, a poginuo je u saobra\u0107ajnoj nesre\u0107i 1961. godine.<\/p>\n\n\n\n

Todor Androv je ro\u0111en 1873. godine na Donjim Uli\u0107ima. U\u010destvovao je u ratovima 1912. do 1913., kao i prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Bio je vrlo ugledan plemenik. Umro je 1917. godine. Imao je sinove: Milo\u0161a, Jovana, Peka i Pavla.<\/p>\n\n\n\n

Milo\u0161 Todorov je ro\u0111en 1892. godine na Donjim Uli\u0107ima. Bavio se zemljoradnjom, a u\u010destvovao je u ratovima 1912. do 1913., kao i u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Na Lov\u0107enskom frontu je ranjen. U\u010desnik je trinaestojulskog ustanka 1941. godine. Pripadnik je NOP sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. \u017divi na Donjim Uli\u0107ima, a ima sina Ivana (Radovana), ro\u0111ena 1933. godine. Ivan je zavr\u0161io u\u010diteljsku \u0161kolu i radi kao nastavnik u \u0161koli \u201cLov\u0107enski partizanski odred\u201d.<\/p>\n\n\n\n

Peko Todorov je ro\u0111en 1893. godine na Donjim Uli\u0107ima. U\u010desnik je ratova1912. do 1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Bio je zemljoradnik i radnik u mlinima na Obodu. Aktivno je u\u010destvovao u ustanku protiv okupatora 13. jula i u NOR sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. U toku rata nalazio se na raznim du\u017enostima (vojnim), a poslije oslobo\u0111enja bio je komandant mjesta u Rijeci Crnojevi\u0107a, a kasnije upravnik zatvora u Cetinju. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine, Ordena za hrabrost i drugih odlikovanja. U JNA je imao \u010din kapetana. Umro je 1962. godine. Ima sina Milorada, koji je ro\u0111en 1946. godine. Milorad je izu\u010dio za in\u017eenjera. \u017divi i radi u Ba\u010dkoj Palanci u Vojvodini.<\/p>\n\n\n\n

Jovan Todorov je ro\u0111en 1908. godine na Donjim Uli\u0107ima. \u017divio je kod ku\u0107e, na svom imanju. Aktivno je u\u010destvovao u narodnom ustanku protiv okupatora 13. jula 1941. godine i bio pripadnik Lov\u0107enskog odreda. U\u010desnik je i \u010duvene pljevaljske bitke 1. decembra 1941. godine, u kojoj je te\u0161ko ranjen (ostao je bez oka). Poslije odstupanja partizana iz Crne Gore za Bosnu, u aprilu 1942. godine, ostao je na terenu kao pozadinski radnik i radi za NOP sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. Bio je ratni vojni invalid, a nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine. Odlikovan je Ordenom za hrabrost i drugim ratnim i mirnodopskim odlikovanjima. Umro je 1958. godine. Ima sina Veselina, koji je ro\u0111en 1955. godine, a koji je zavr\u0161io tehni\u010dku \u0161kolu.<\/p>\n\n\n\n

Pavle Todorov je ro\u0111en 1900. godine, i umro je u mladim godinama.<\/p>\n\n\n\n

\u0110uro Nikolin je imao sinove \u0160utana i Stana. \u0160utan je imao sinove: Kojicu, Marka i Joka. Kojica nije \u017eenjen.<\/p>\n\n\n\n

Joko \u0160utanov je imao sinove Petra i Vida. Petar je bio artiljerijski oficir (kapetan Crnogorske vojske) i u\u010desnik je ratova protivu Turaka 1912. do 1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Imao je sinove Jovana i Du\u0161ana.<\/p>\n\n\n\n

Jovan Petrov, ro\u0111en oko 1887. godine, i\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, pa je kao dobrovoljac do\u0161ao i u\u010destvovao u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Poslije oslobo\u0111enja 1918. godine bio je u jugoslovenskoj vojsci, u grani\u010dnim jedinicama, i imao je \u010din potporu\u010dnika. U\u010desnik je aprilskog rata 1941. kada je i zarobljen od strane Njemaca. Iz zarobljeni\u0161tva je pu\u0161ten 1943. godine. Po\u0161to mu je \u017eena bila Rumunka, porodi\u010dno je \u017eivio u Vr\u0161cu. Umro je 1962. godine. Imao je \u010detiri sina. Jedan do sinova je nestao 1941. godine, kao vojnik jugoslovenske armije, drugi je emigrirao u Australiju, dok dva \u017eive u Vr\u0161cu.<\/p>\n\n\n\n

Du\u0161an Petrov, ro\u0111en oko 1889. godine, po\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, pa se vratio i kao dobrovoljac uzeo u\u010de\u0161\u0107a u ratovima 1912. do 1913., a u\u010desnik je i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. U\u010desnik je trinaestojulskog ustanka 1941. godine. Bio je pripadnik Lov\u0107enskog odreda do odstupanja za Bosnu, aprila 1942. godine. Cijelo vrijeme rata ostao je na liniji NOP, a 1947., kada su partizani ponovo do\u0161li, bio je u narodnoj vlasti. Bio je \u010dlan prvog Narodnog odbora u Rijeci Crnojevi\u0107a. Po zanimanju je bio gra\u0111evinski majstor i radio je na vi\u0161e mjesta tokom izgradnje. Umro je 1964. godine. Imao je sinove: Bla\u017ea, Gojka i Ljuba.<\/p>\n\n\n\n

Bla\u017eo Du\u0161anov, ro\u0111en 1926. godine, zavr\u0161io je osnovnu \u0161kolu, a u Armiji i vojnu \u0161kolu. U\u010desnik je ustanka 13. jula 1941. godine i bio je u Lov\u0107enskom odredu sve do odstupanja za Bosnu, aprila 1942. godine. Tada je ostao na terenu i radio za NOP, a 1943. godine stupio je u \u010cetvrtu crnogorsku brigadu, u kojoj je ostao do 1945. U JNA je ostao do 1956. godine, kada je penzionisan kao kapetan I klase. U armiji je bio na vi\u0161e vojnih du\u017enosti \u2013 od komandira voda do komandira \u010dete i na\u010delnika obavje\u0161tajnog odsjeka u puku. Odlikovan je Ordenom za hrabrost, medaljom za hrabrost, medaljom zasluga za narod, Bugarskom medaljom, Ordenom za desetogodi\u0161njicu Armije. U ratu je tri puta ranjavan. \u017divi u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n

Gojko Du\u0161anov, ro\u0111en 1934. godine, zavr\u0161io je saobra\u0107ajni fakultet \u2013 odsjek za javni saobra\u0107aj. Radi u Naftagasu, kao direktor pogona u Zrenjaninu. Ima sina Du\u0161ana.<\/p>\n\n\n\n

Ljubo Du\u0161anov je ro\u0111en 1941. godine, zavr\u0161io je industrijsku \u0161kolu i radi u Njema\u010dkoj. Ima sina Borislava.<\/p>\n\n\n\n

Vido Jokov je ro\u0111en 1836. na Donjim Uli\u0107ima. I\u0161ao je na zaradu u Sjevernu Ameriku, pa se vratio i kao dobrovoljac u\u010destvovao u ratu protivu Turaka 1912. do 1913., a u\u010desnik je i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Umro je 1929. godine. Imao je sinove Sava i Nika.<\/p>\n\n\n\n

Savo Vidov je ro\u0111en 1896. godine na Donjim Uli\u0107ima. Pored osnovnog obrazovanja, a poslije oslobo\u0111enja 1918. godine, izu\u010dio je vojnoartiljerijsku \u0161kolu. U biv\u0161oj dr\u017eavi bio je artiljerijski kapetan I klase. U\u010desnik je aprilskog rata 1941. godine. Poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave, bio je zarobljen od strane italijanske vojske, pa je interniran u Italiju, u logor ratnih zarobljenika. Poslije kapitulacije Italije 1943. godine dolazi u domovinu i stupa u partizane, u kojima ostaje sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. Poslije je penzionisan, u \u010dinu kapetana I klase. Odlikovan je Ordenom zasluge za narod. Umro je 1976. godine. Ima sina Vlastimira.<\/p>\n\n\n\n

Nikola (Niko) Vidov, ro\u0111en 1898. godine, zavr\u0161io je maturu i statisti\u010dku \u0161kolu. Radio je na vi\u0161e mjesta, prema potrebi, do penzionisanja 1962. godine. U\u010desnik je prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine, i NOR od 1943. godine do zavr\u0161etka rata 1945. godine. U Armiji je imao \u010din kapetana. Umro je 1978. godine. Ima sina Slobodana, koji je izu\u010dio za in\u017eenjera telekomunikacija.<\/p>\n\n\n\n

Marko \u0160utanov je imao sinove Sava i Mata. Savo Markov, ro\u0111en na Strugarima 1882. godine, i\u0161ao je za zaradom u Sjevernu Ameriku, pa se vratio i kao dobrovoljac u\u010destvovao u ratu protivu Turaka 1912. i 1913. godine. U\u010desnik je i rata protivu Bugara 1913. godine, kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. U\u010desnik je i ustanka 13. jula 1941. godine, kada je uhap\u0161en i odveden u logor u Albaniju, gdje je ostao do po\u010detka 1942. godine. Umro je 1945. godine. Imao je sinove Iliju i Mila.<\/p>\n\n\n\n

Ilija Savov je ro\u0111en 1923. godine na Strugarima. U\u010desnik je ustanka 13. jula 1941. godine i pripadao je Lov\u0107enskom odredu. Bio je \u010dlan SKOJ-a. Poslije odstupanja partizana za Bosnu 1942. godine, ostao je kod ku\u0107e, pa je partizanima ponovo pri\u0161ao 1944. godine i u njihovim redovima ostao do oslobo\u0111enja 1945. Poslije oslobo\u0111enja zavr\u0161io je pravni fakultet. Radio je kao pravnik u vi\u0161e mjesta u Crnoj Gori, a i kao sudija Vrhovnog suda SRCG, do penzionisanja (zbog bolesti). Umro je 1982. godine. Ima sina Dragana, koji je ro\u0111en 1957. godine, a zavr\u0161io je pravni fakultet. \u017divi i radi u Titogradu.<\/p>\n\n\n\n

Milo Savov je ro\u0111en 1927. godine na Strugarima. Zavr\u0161io je filozofski fakultet i tre\u0107i stepen studija u Beogradu. Radi u prosvjeti, kao prosvjetni savjetnik za nastavu istorije u srednjim \u0161kolama u SR Crnoj Gori. Napisao je ud\u017ebenike istorije za I i II razred srednjih \u0161kola u SR Crnoj Gori. U\u010desnik je NOR od 1944. godine do oslobo\u0111enja 1945. \u010clan je SKJ. \u017divi u Titogradu.<\/p>\n\n\n\n

Mato Markov je ro\u0111en 1887. godine. U\u010destvovao je u ratu protiv Bugara 1913. godine. U\u010desnik je i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Bio je u \u017eandarmeriji u ratovima protiv Turaka 1912. do 1913., kao i u ratu biv\u0161e dr\u017eave. Umro je 1956. godine. Imao je sinove: Du\u0161ana, Jovana i Pavla. Du\u0161an, ro\u0111en 1909. godine, bio je tako\u0111e u \u017eandarmeriji. Za vrijeme NOB bio je na strani \u010detnika i poginuo je u Ostrogu. Jovan Matov je ro\u0111en 1912. godine na Strugarima. Za vrijeme biv\u0161e dr\u017eave bio je u policiji, a u toku NOB na strani \u010detnika. Poginuo je zajedno s bratom Du\u0161anom u Ostrogu 1943. godine.<\/p>\n\n\n\n

Pavle Matov je ro\u0111en 1923. godine na Strugarima. Zavr\u0161io je maturu i radio u \u201cPobjedi\u201d, a sada je u Republi\u010dkom arhivu na Cetinju.<\/p>\n\n\n\n

Stano \u0110urov je imao sina Vukala. Vukale je imao sinove: Pera, Mitra, Bogdana i Nikolu. Pero Vukalov, ro\u0111en 1848. godine na Strugarima, bio je u\u010desnik ratova 1862. do 1880. godine. Umro je 1918. godine. Imao je sinove: I\u0107a, Vuka i Marka.<\/p>\n\n\n\n

I\u0107o Perov je ro\u0111en 1887. godine na Donjim Uli\u0107ima. U\u010destvovao je u ratovima protiv Turaka 1912. do 1913., kao i u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. I\u0161ao je za zaradom po svijetu. Bio je gra\u0111evinski radnik (zidar), i tim se poslom bavio sve do penzionisanja. \u017divio je u Titogradu, a umro je 1978. godine. Ima sina Bora, koji je ro\u0111en 1946. godine. Boro je zavr\u0161io upravnu \u0161kolu.<\/p>\n\n\n\n

Vuko Perov, ro\u0111en 1889. godine, u\u010destvovao je u ratovima protiv Turaka 1912. do 1913. godine. Poginuo je na Tarabo\u0161u.<\/p>\n\n\n\n

Marko Perov, ro\u0111en 1882. godine, i\u0161ao je na zaradu u Sjevernu Ameriku. U\u010desniik je ustanka protivu okupatora 1941. godine. U\u010desnik je i Ostro\u0161ke konferencije, 8. februara 1942. godine, na kojoj je donesena odluka o formiranju Izvr\u0161nog odbora narodne vlasti za Crnu Goru. Bio je prvi predsjednik Narodnog odbora op\u0161tine Rijeka Crnojevi\u0107a. Poslije toga je uhap\u0161en, i bio u zatvoru na Cetinju, sve do kapitulacije Italije 1943. godine. Umro je 1970. godine. Imao je sinove: Mi\u0107ana, Nikolu i Petra.<\/p>\n\n\n\n

Nikola Markov je ro\u0111en 1914. godine. U\u010desnik je ustanka 1941. godine i pripadnik Lov\u0107enskog odreda. U\u010desnik je i \u010duvene pljevaljske bitke, u kojoj je i poginuo 1. decembra 1941. godine.<\/p>\n\n\n\n

Mi\u0107an (Milovan) Markov je ro\u0111en 1918. godine. Od rane mladosti se opredijelio za napredni radni\u010dki pokret, i kao \u010dlan SKOJ-a i KPJ uzeo u\u010de\u0161\u0107a u trinaestojulskom ustanku 1941. godine. Poslije toga pripadao je Lov\u0107enskom odredu. U\u010desnik je i \u010duvene pljevaljske bitke 1. decembra 1941. godine, u kojoj je i poginuo.<\/p>\n\n\n\n

Petar Markov je ro\u0111en 1920. godine. U\u010desnik je aprilskog rata 1941. godine. U tom ratu je i zarobljen od strane Njemaca, pa je interniran i u internaciji ostao sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. Kao kolonist odselio se u Vojvodinu, u Lov\u0107enac, 1947. godine. Tamo i danas \u017eivi. Ima sinove Milovana i Miodraga. Milovan je zavr\u0161io industrijsku \u0161kolu, a Miodrag studira.<\/p>\n\n\n\n

Nikola Vukov je ro\u0111en 1850. godine na Strugarima, a preselio se na Donje Uli\u0107e. Umro je 1908. godine. Imao je sinove Andriju i Luku. Andrija je ro\u0111en 1895. godine. U\u010destvovao je u ratovima 1912. do 1913., i u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Bio je zidarski radnik, a bavio se i zemljoradnjom. Umro je 1935. godine.<\/p>\n\n\n\n

Luka Nikolin, ro\u0111en 1888. godine na Donjim Uli\u0107ima, bio je zanatlija (zidar). U\u010desnik je balkanskih ratova 1912. do 1913., i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine, u kojemu je bio narednik, vodnik. U\u010destvovao je i u \u010duvenoj mojkova\u010dkoj bici 1915. godine. \u017divio je kao penzioner na Donjim Uli\u0107ima. Umro je 1976. godine. Ima sina Velimira. Velimir je ro\u0111en 1936. godine. Zavr\u0161io je ekonomsku \u0161kolu i radi u \u201cSanitasu\u201d u Cetinju. \u017divi na Donjim Uli\u0107ima, a ima sina Bogdana, koji je ro\u0111en 1977. godine.<\/p>\n\n\n\n

Bogdan Vukalov, ro\u0111en 1852. godine, u\u010desnik je ratova od 1862. godine. Bio je hrabar vojnik. Poginuo je u borbi za oslobo\u0111enje Bara 1877. godine. Imao je sina Mrguda.<\/p>\n\n\n\n

Mrgud Bogdanov je ro\u0111en 1876. godine. U\u010desnik je rata protiv Turaka 1912. do 1913. godine. \u017divio je na Donjim Uli\u0107ima, a umro je 1918. godine. Imao je sinove: Simona, Panja, Bla\u017ea i Milovana.<\/p>\n\n\n\n

Simon Mrgudov je ro\u0111en 1907. godine na Donjim Uli\u0107ima. Bio je radnik u Obodskim mlinovima. Bio je pripadnik NOP i pozadinski radnik. Kao napredan i pristalica socijalisti\u010dkog dru\u0161tva, poslije oslobo\u0111enja 1945. godine psotavljen je za predsjednika sindikata u Rijeci Crnojevi\u0107a. \u017divi na Donjim Uli\u0107ima. Ima sinove: Jova, Ljuba i Vasa.<\/p>\n\n\n\n

Jovo Simonov, ro\u0111en 1937. godine, bio je radnik PTT. Umro je mlad, 1970. godine. Ima sina Milovana, koji je ro\u0111en 1968. godine.<\/p>\n\n\n\n

Ljubomir Simonov je ro\u0111en 1939. godine na Donjim Uli\u0107ima. Izu\u010dio je zanat za VKV elektri\u010dara. Radi u Titogradu.<\/p>\n\n\n\n

Vaso Simonov, ro\u0111en 1953. godine, izu\u010dio je za automehani\u010dara. \u017divi na Donjim Uli\u0107ima.<\/p>\n\n\n\n

Milovan Mrgudov je ro\u0111en 1912. godine. U\u010desnik je narodnooslobodila\u010dkog rata od 1941. godine. Poginuo je 1944. godine kod Mato\u0161eva.<\/p>\n\n\n\n

Panjo Mrgudov, ro\u0111en 1901. godine, radnik-mlinar u Obodskim mlinovima, kao penzioner \u017eivio je na Donjim Uli\u0107ima sve do smrti 1976. godine. Ima sina Bo\u017ea, koji je ro\u0111en 1937. godine. Bo\u017eo je na slu\u017ebi u JNA, kao podoficir, i \u017eivi u Pri\u0161tini. Ima sinove Slobodana i Nenada.<\/p>\n\n\n\n

Bla\u017eo Mrgudov, ro\u0111en 1904. godine, bio je radnik \u2013 putar. Kao penzioner \u017eivi na Gornjem Ceklinu, u Strugarima. Ima sinove Lazara i Nikolu. Lazar Bla\u017eov, ro\u0111en 1934. godine, izu\u010dio je za ma\u0161inskog tehni\u010dara. Radi u elektroindustriji \u201cObod\u201d u Cetinju. Nikola Bla\u017eov, ro\u0111en 1936. godine, diplomirani in\u017eenjer, \u017eivi i radi u Sarajevu. Ima sina Mladena.<\/p>\n\n\n\n

Mitar Vukalov se odselio sa Strugara u Podgoricu. Tu je dr\u017eao kafanu, a kasnije je pre\u0161ao u Dubrovnik. Tamo je umro. Imao je sina Rista.<\/p>\n\n\n\n

Risto Mitrov je bio obu\u0107ar, a kasnije trgovac. Selio se u Francusku, pa se vratio i \u017eivio u Podgorici. Tu je umro. Imao je sinove: Jovana, Stanka i Rajka.<\/p>\n\n\n\n

Jovan Ristov, ro\u0111en 1920. godine, studirao je u Francuskoj i bio je \u010dlan KP Francuske. U drugom svjetskom ratu bio je u francuskoj vojsci i borio se protiv Njemaca. Godine 1943. poginuo je ispred Pariza. Za juna\u0161tvo i hrabrost Francuzi su ga proglasili za nacionalnog heroja, pa je na spomen plo\u010di napisano: \u201cMort pour la France le 1. II 1943., Jovan Strugar\u201d (\u201cUmro za Francusku, 1. II 1943., Jovan Strugar\u201d).<\/p>\n\n\n\n

Stanko Ristov je ro\u0111en u Podgorici. Nastanjen je u Parizu, gdje se bavi poslovima transporta. Ima sina Jovana, ro\u0111enog 1945. Jovan je zavr\u0161io fakultet u Francuskoj. Tamo i \u017eivi.<\/p>\n\n\n\n

Rajko Ristov zavr\u0161io je francusku \u0161kolu, pa je bio nastavnik u Africi. Poginuo je u saobra\u0107ajnoj nesre\u0107i 1975. godine.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n\n

Tekst koji ste upravo pro\u010ditali je preuzet iz knjige “Strugari, bratstvo u Ceklinu”, autora Bla\u017ea Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.<\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Stanoje Sekulin imao je sina \u0110ikana, a \u0110ikan Nikolu, od kojega se razvi ogranak Nikoli\u0107i. Nikola je imao sina Marka, a Marko sinove Lalu i…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-184","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-ogranci"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/184","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=184"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/184\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":185,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/184\/revisions\/185"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=184"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=184"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=184"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}