{"id":181,"date":"2020-05-22T15:27:50","date_gmt":"2020-05-22T13:27:50","guid":{"rendered":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/?p=181"},"modified":"2020-05-22T15:27:51","modified_gmt":"2020-05-22T13:27:51","slug":"ogranak-todorovici","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/ogranak-todorovici\/","title":{"rendered":"Ogranak Todorovi\u0107i"},"content":{"rendered":"\n

Ogranak Todorovi\u0107a se razvio od Todora Radetina. Todor je imao sinove Vukasa i Jova. Sa Vukasovim se imenom srije\u0107emo u istoriji plemena Ceklin, kao i sa njegovim potomcima \u0110ukanom i Petrom. Vukas je imao sinove Andriju i Dragi\u0161u, Dragi\u0161a je umro ne\u017eenjen.<\/p>\n\n\n\n

Andrija Vukasov, koji se spominje na vi\u0161e mjesta u istoriji Ceklina (\u201cSlike iz pro\u0161losti Ceklina\u201d), imao je sina Petra, \u010duvenog ceklinskog junaka i \u010detovo\u0111u.<\/p>\n\n\n\n

Petro \u0110ukanov je cio svoj \u017eivot posvetio \u010detovanju i borbi protiv Turaka po Skadarskom jezeru, Krajini do Skadra, po donjoj Zeti i Malesiji. Bio je jedan od naj\u010duvenijih ceklinskih junaka i \u010detovo\u0111a svoga vremena, i skoro da nema juna\u010dkog doga\u0111aja u plemenskoj povijesnici u kojem nije u\u010destvovao. Osvajanje grada \u017dabljaka 1836. godine krunisalo je njegovo juna\u0161tvo. Poginuo je kao vo\u0111a \u010dete na Kujovoj no\u017eici 1836. godine.<\/p>\n\n\n\n

Grujica Andrijin je imao sinove: Iliju, Joka i Marka. Joko je ranjen u Dugi Nik\u0161i\u0107koj, u borbi protiv Turaka, i od te rane je i umro, te od njega nije ostalo nasljednika. Marko je bolovao od padavice (epilepsije) i utopio se na Senjskoj ponti (na jezeru). Ilija Gruji\u010din je \u2013 zbog nekog slu\u010daja 1872. godine i iz svoje tjeskobe prodao imanje u Ceklinskoj \u017eupi i u Ceklinskom polju, pa je po\u0161ao u Carigrad. Iz Carigrada se vratio u domovinu 1876. godine i u\u010destvovao u ratu protiv Turaka. Po\u0161to nije imao ni ku\u0107e ni svoje nekretnine, \u017eivio je na raznim mjestima. Ratne 1862. istakao se juna\u0161tvom. Kao mom\u010de od svojih 17. godina posjekao je dvije neprijateljske glave, za \u0161ta je odlikovan srebrnom medaljom za hrabrost. Ilija i brat mu od strica Petar \u0110ukanov, kako juna\u0161tvom i podvizima tako i svojom fizi\u010dkom pojavom, privukli su pa\u017enju vojvode Mirka Petrovi\u0107a i mladog knjaza Nikole, te ponudi\u0161e Iliji slu\u017ebu tjelohranitelja, ali je on odbi. Umro je 1905. godine. Od njega nije ostalo nasljednika, te se njegovom smr\u0107u gasi juna\u010dko ognji\u0161te Vukosava Todorova.<\/p>\n\n\n\n

Jovo Todorov je imao sina Petra, a ovaj sina Goluba, koji je bio ugledni ceklinski plemenik. Golub je imao sina Petra, koji je poginuo u \u010duvenoj bici na Krusima 22. septembra 1796. godine. U toj bici je skrhana sila Kara Mahmut-pa\u0161e Bu\u0161atlije, pa je i on sam tu izgubio glavu, koju Bogdan Vukov Nikoli\u0107 iz Njegu\u0161a donese i predade na poklon gospodaru Crne Gore Petru I, a ovaj je odnese na Cetinje, gdje i danas stoji u vitrini Cetinjskog muzeja. U ovoj velikoj bici pogibe skoro tri hiljade Turaka. Na strani Crnogoraca pogibe 132. Me\u0111u poginulim Crnogorcima bio je i Petar, jedinac sin Goluba Petrova Strugara. Majka mu Gordana stigla je na boji\u0161te ba\u0161 po zavr\u0161etku bitke. Saznav\u0161i da je Petar poginuo, na\u0161la ga je i bez rije\u010di, nijema i zabrinuta, stala razmi\u0161ljati kako da ga prenese na Gornji Ceklin, gdje ga je trebalo o\u017ealiti i sahraniti. Jo\u0161 jaka, iako je imala pedesetak godina, Gordana odlu\u010di da ga uprti na le\u0111a. Vladika Petar je uo\u010di i, po\u0161to se obavijesti o njenoj namjeri, naredi da \u010detvorica ljudi ponesu Petra u rodni kraj. Sjutradan je i sam Vladika na putu za Cetinje, nai\u0161ao kroz Gornji Ceklin i svratio na Strugare, da se vidi sa Golubom i njegovom \u017eenom.<\/p>\n\n\n\n

Tek bijahu sahranili Petra, kad nai\u0111e Gospodar. Iako ranjena srca, poljube ga u ruku i \u010destitaju pobjedu. Vladika je ve\u0107 bio smislio da Goluba privoli na ponovnu \u017eenidbu, pa mu pa\u017eljivo i blago re\u010de: \u201cGolube, krivo mi je da se iskopa ovo juna\u010dko koljeno, pa bih po\u017eelio da se ponovo o\u017eeni\u0161, i bih te blagoslovio\u201d. Pa nakon kratkog zastoja, pogledaju\u0107i Gordanu, dodade: \u201cA tebe \u0107u, Gordana, izdr\u017eavati o manastirskom tro\u0161ku, a \u017eivjela bi i dalje s Golubom\u201d. U te\u0161koj nedoumici. Lomi se i napokon odgovori: \u201cGospodaru, volja bo\u017eja je dosudila takvu moju sudbinu\u201d. Time on odbi vladarevu ponudu. A i Gordana mu se pridru\u017ei, \u201cTako je na\u0161a sudbina htjela\u201d.<\/p>\n\n\n\n

Vladika je poslije toga zano\u0107io u Dobrskoj manastirskoj \u0107eliji, ali je i dalje mislio na Golubov slu\u010daj, pa naumi da ga pozove u manastir i privoli na \u017eenidbu. Sjutradan ujutro uputi dobrskog popa Pera Sjeklo\u0107u na Ceklin i naredi da odmah kod njega do\u0111u i Golub i njegovi najugledniji ro\u0111aci, barjaktar Petar Andrijin i \u0110uri\u0161a Jovov, koji na Krusima pokloni vladici sablju i konja (Labuda) silnog Mahmut-pa\u0161e. Strugari do\u0111o\u0161e i vladika ih primi u Dobrskoj \u0107eliji. Tu ponovi \u017eelju za Golubovu ponovnu \u017eenidbu, ba\u0161 onako kako je i dan ranije to poku\u0161ao. Tu svoju \u017eelju zaklju\u010di rije\u010dima: \u201cHo\u0107u, Golube, da me poslu\u0161a\u0161; ho\u0107u da taj juna\u010dki dom i dalje \u017eivi, i da ja to ovdje u hramu svete Petke blagoslovim\u201d.<\/p>\n\n\n\n

Pod pritiskom ro\u0111aka, Golub pristane i uskoro se o\u017eeni. Gordana je i dalje \u017eivjela kod njega, a on je na njeno ime dobijao stalnu pomo\u0107 sa Cetinja. Golub je u ponovnom braku imao sinove: Luku, \u0110ura, \u0160ava (Tur\u010dina) i Pura.<\/p>\n\n\n\n

Luka (Luketa) Golubov, ro\u0111en oko 1800. godine, poginuo je prilikom osvajanja grada \u017dabljaka 1835. godine. On je s Vukom Lje\u0161evi\u0107em i prvom grupom boraca do\u0161ao u pomo\u0107 onim junacima koji su ve\u0107 bili usko\u010dili u grad. Ba\u0161 kada su iza\u0161li da na juri\u0161 potjeraju Turke od grada, Luka je poginuo. Imao je sina Sava.<\/p>\n\n\n\n

Savo Luketin, vojvoda i senator crnogorski, opjevan je pod imenom Luketi\u0107 Savo ili Luki\u0107 Savi\u0107 \u2013 kako u Vukovim pjesmama (knjiga 9, u \u010detiri pjesme), tako i pjevaniji \u201cJuna\u010dki spomenik\u201d. Savo Luketin je ro\u0111en oko 1820. godine. On je zahvaljuju\u0107i li\u010dnom juna\u0161tvu ve\u0107 u tridesetoj godini (1851.) postao vojvoda i senator, kao i u \u010duvenoj bici na Grahovu 1858. godine. Godine 1858. on predvodi ceklinsku \u010detu od 400 druga. Poveo ih je u 26 la\u0111a \u2013 \u0161to manjih, \u0161to ve\u0107ih \u2013 i uvezao se niz Blato, s namjerom da udari na svaki pristan, s obje strane jezera, od Kranji\u010dke Luke pa do Skadra i od Plavnice ispod Zete do Frake i Skadarskih livada. \u010ceta u toku no\u0107i pro\u0111e pored Lesendra, Vranjine i Grmo\u017eura, a kad nai\u0111e pored Petrove ponte, rasporedi se u onoliko grupa koliko je mjesta trebala napasti. Raspored je bio takav da grupa koja \u0107e napasti kazinu (najbli\u017ee Skadru) napadne prva, a ostale \u010dim \u010dunu da je napad na Kazinu po\u010deo, svaka da udari na odre\u0111eni joj pristan. Na svim pristanima bile su turske kule i u njima posade. Kada je napad na Kazinu po\u010deo, sve su grupe napale svoje pristane. U prvi mah Turci dado\u0161e jak otpor, ali kada \u010du\u0161e da se svuda oko Blata vodi borba, pomisli\u0161e da ih je napala sva Crna Gora, pa se zatvori\u0161e u kule, a ne\u0161to ih i pobje\u017ee u Skadar, tako da pristanima ni od kuda nije do\u0161la pomo\u0107. Ceklinjani sa svakog pristana plijeni\u0161e sve \u0161to su na\u0161li, pa i 54 la\u0111e. Ove la\u0111e, kao i sve koje su ranije plijenili od Turaka, koristili su za \u010detovanja i ribarenja po jezeru. Ova akcija Ceklinjana je pro\u0161la bez gubitaka. Savo je predvodio Ceklinjane u mnogim borbama i bojevima, i svuda se pokazao kao hrabar i umje\u0161an u komandovanju. Imao je sina Labuda.<\/p>\n\n\n\n

Labud Savov, ro\u0111en oko 1850. godine, bio je vojvoda plemena Ceklina. Bio se o\u017eenio sestrom knjaza Nikole, Be\u0161om, koju je ne\u0161to poslije \u017eenidbe otjerao i snjom brak raskinuo. Zbog toga knjaz Nikola protjera Labuda iz Crne Gore. Za vrijeme bugarsko-turskog rata 1876. godine, Labud se na\u0161ao u Bugarskoj, pa je u\u010destvovao u brobi protiv Turaka. U tom ratu su uzele u\u010de\u0161\u0107a i ruske jedinice. Labud se istakao i pokazao veliko juna\u0161tvo, te ga poslije oslobo\u0111enja Sofije ruska komanda posatvi za komandanta grada. Poslije toga je knjaz Nikola rehabilitovao Labuda i vratio ga u Crnu Goru, te je bio vojvoda sve do smrti. Imao je sinove Sava i Steva.<\/p>\n\n\n\n

Savo Labudov, ro\u0111en 1869. godine na Strugarima, bio je po\u0161tanski slu\u017ebenik. U\u010desnik je balkanskih ratova 1912. do 1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Poslije oslobo\u0111enja bio je upravnik po\u0161te u Ulcinju. Umro je 1927. godine. Imao je sina Vlada, koji je ro\u0111en 1906. godine u Ulcinju. Zavr\u0161io je filozofski fakultet, a govorio je: francuski, njema\u010dki, ruski i italijanski jezik. U toku rata 1941. do 1945. godine bio je pristalica NOP. Umro je 1975. godine. Ima sinove Aleksandra i Bo\u0161ka. Aleksandar, ro\u0111en 1939. godine u Osijeku, zavr\u0161io je maturu i \u017eivi i radi u Beogradu. Bo\u0161ko, koji je ro\u0111en 1948. godine, zavr\u0161io je politi\u010dke nauke i filolo\u0161ki fakultet.<\/p>\n\n\n\n

Stevo Labudov, ro\u0111en 1876. godine, bio je oficir crnogorske vojske i u\u010desnik balkanskih ratova 1912. do 1913., kao i rata protiv Bugara i prvog svjetskog rata 1914. do 1915. godine. Umro je 1915. godine u Ulcinju. Imao je sinove Bo\u0161ka i \u0110or\u0111ija. \u0110or\u0111ije je umro u mladim godinama.<\/p>\n\n\n\n

Bo\u0161ko Stevov, ro\u0111en 1907. godine u Ulcinju, zavr\u0161io je gimnaziju u Beranama (danas Ivangrad) i studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Kako se jo\u0161 kao \u0111ak opredijelio za revolucionarni radni\u010dki pokret, bio je kompromitovan, pa ga vlasti i \u017eandarmerija progone i hapse. Kao studenta ga stra\u017earno sprovode iz Beograda i predaju sreskim vlastima u Baru \u2013 na nadle\u017enost i su\u0111enje. \u010clan KPJ postao je 1933. godine. Bio je povjerenik ureda Radni\u010dke komore u Ulcinju i \u010dlan Sreskog komiteta KPJ. Da bi izbjegao progone, hap\u0161enja i su\u0111enje, 1936. godine je emigrirao u Albaniju. Bo\u0161ko se bavio i sportom. Bio je istaknuti fudbaler \u201cLov\u0107ena\u201d iz Cetinja i FK \u201cSloga\u201d iz Grude. Bo\u0161ko je bio ugledna politi\u010dka li\u010dnost u predratnom i ratnom vreemenu, sve do smrti. Zbog politi\u010dke aktivnosti stalno su ga progonili i hapsili, pa je i 1940. godine uhap\u0161en i sproveden u koncentracioni logor u Smederevsku Palanku. Poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave bio je jedan od organizatora priprema narodnog ustanka protiv okupatora 1941. godine u Crnoj Gori, u kojemu aktivno i u\u010destvuje. Prilikom odstupanja iz Crne Gore za Bosnu 1942. godine, na prevaru je uhva\u0107en od \u010detnika i predat italijanskim vojnim vlastima, koje ga interniraju u Albaniju. Sproveden je u tiranski zatvor, po\u0161to je bio stanovnik Ulcinja (koji je u doba okupacije \u201cpripadao\u201d Albaniji). Iz tiranskog zatvora, na zahtjev \u010detnika, doveden je na Cetinje radi su\u0111enja. Tu ga je italijanski vojni sud osudio na smrt strijeljanjem. Strijeljan je 5. avgusta 1942. godine. Ima sinove: Nikolu (Mi\u0161ka), Labuda, Vojina i \u0110or\u0111ija.<\/p>\n\n\n\n

Nikola (Mi\u0161ko) Bo\u0161kov, ro\u0111en je 1932. godine u Ulcinju, zavr\u0161io je vi\u0161u pomorsku \u0161kolu i radio je kod Prekookeanske plovidbe. Bio je \u010dlan SKJ. Bio je veoma dru\u017eeljubiv i omiljen kod svojih drugova. Umro je 1977. godine od sr\u010danog udara. Ima sinove: Neboj\u0161u, Bo\u017eidara i Branislava. Neboj\u0161a je ro\u0111en 1954. godine i studira gra\u0111evinarstvo. Bo\u017eidar, ro\u0111en 1956. godine, studira prava. Branislav je ro\u0111en 1966. godine.<\/p>\n\n\n\n

Labud Bo\u0161kov, ro\u0111en 1935. godine u Ulcinju, izu\u010dio je za nastavnika fizi\u010dke kulture. \u017divi i radi u Ulcinju. Ima sinove \u010caslava, koji je ro\u0111en 1972., i Mi\u0161ka, ro\u0111enog 1977. godine.<\/p>\n\n\n\n

\u0110or\u0111ija Bo\u0161kov, ro\u0111en 1940. godine u Ulcinju, zavr\u0161io je vi\u0161u turisti\u010dku \u0161kolu, a \u017eivi i radi u Ulcinju. Vojin Bo\u0161kov je umro u mladim godinama.<\/p>\n\n\n\n

\u0110uro Golubov, ro\u0111en oko 1798. godine, imao je sinove: Iliju, Joka, Todora i Nikolu. Ilija i Joko su umrli mladi.<\/p>\n\n\n\n

Todor \u0110urov, ro\u0111en oko 1830. godine, imao je sinove: Stanka, Sava, Steva i Ma\u0161a. Stanko i Savo su umrli mladi.<\/p>\n\n\n\n

Stevo Todorov je u\u010destvovao u ratovima protiv Turaka do 1913., kao i u prvom svjetskom ratu od 1914. do 1916. godine. U tim ratovima bio je vodnik i ranjavan je. Umro je 1935. godine.<\/p>\n\n\n\n

Ma\u0161o Todorov, ro\u0111en oko 1870. godine, u\u010desnik je rata protiv Turaka 1912. godine. Poginuo je pri \u0160iro\u010dkom visu. Bio je u sastavu crnogorskog odreda u ulozi me\u0111unarodne \u017eandarmerije na Kritu od 1897. do 1899. godine. Imao je sina Iliju. Umro je 1945. godine. Ima sina Petra, koji je ro\u0111en 1932. godine. Petar je zavr\u0161io filozofski fakultet u Beogradu. Predava\u010d je u gimnaziji na Cetinju. \u010clan je SKJ i aktivni dru\u0161tveno-politi\u010dki radnik. Ima sinove: Predraga, Miroslava i Milo\u0161a.<\/p>\n\n\n\n

Nikola \u0110urov, ro\u0111en oko 1830. godine, bio je pop. U\u010desnik je ratova 1862. do 1880. godine. Imao je sina Luku. Luka je ro\u0111en 1877. godine. Bio je u\u010desnik balkanskih ratova 1912. do 1913., kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Poginuo je 1944. godine na Strugarima od okupatora. Imao je sinove Sava i Du\u0161ana. Du\u0161an, ro\u0111en 1908. godine na Strugarima, zavr\u0161io je maturu i bio \u0161umar. Odstupio je 1945. godine. Ima sina Petra.<\/p>\n\n\n\n

Savo Lukin, ro\u0111en 1904. godine na Strugarima, zavr\u0161io je malu maturu. Bio je u \u017eandarmeriji, a poslije kapitulacije biv\u0161e dr\u017eave 1941. godine, do\u0161ao je ku\u0107i, na Strugare, i 1944. po\u0161ao u NOV, gdje je i ostao do zavr\u0161etka rata 1945. godine, kada je demobilisan. Ima sinove Nikolu i Vojislava. Nikola je ro\u0111en 1940. godine. Zavr\u0161io je umjetni\u010dku \u0161kolu i radi u fabrici za izradu obu\u0107e \u201cKo\u0161uta\u201d u Cetinju, a ima sinove Gorana i Sava. Vojislav Savov, ro\u0111en 1944. godine na Strugarima, izu\u010dio je zanat za elektri\u010dara i radi u Cetinju. Ima sina Mom\u010dila.<\/p>\n\n\n\n

Puro Golubov je imao sinove Andriju i Mihaila. Andrija Purov je poginuo u borbi protiv Turaka na Grahovu 1848. godine.<\/p>\n\n\n\n

Mihailo Purov je u\u010destvovao u grahovskoj borbi protiv Turaka 1858., kao i u ratovima 1862. do 1880. godine. Kao i brat Andrija, bio je hrabar ratnik svoga vremena i vrlo ugledan plemenik. Imao je sinove: Bla\u017ea, Vuka i Pera.<\/p>\n\n\n\n

Bla\u017eo Mihailov, ro\u0111en oko 1872. godine na Strugarima, bio je ugledan i hrabar oficir crnogorske vojske. U\u010desnik je balkanskih ratova 1912. do 1913. godine protiv Turaka, kao i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine. Bio je u zarobljeni\u0161tvu, u Ma\u0111arskoj, za vrijeme austrougarske okupacije. U ratu je bio komandir Ceklinsko-dobrskog bataljona. Za ratne zasluge dobio je vi\u0161e odlikovanja. Kao penzioner \u017eivio je na Strugarima. Strijeljan je od strane Italijana 19. jula 1941. godine. On i brat mu Pero bili su prve \u017ertve okupatora poslije trinaestojulskog ustanka 1941. godine. Imao je sinove Nikolu i Marka.<\/p>\n\n\n\n

Marko Bla\u017eov, ro\u0111en 1907. godine, zavr\u0161io je maturu i \u017eivio u Zrenjaninu, a poslije oslobo\u0111enja 1945. godine u Su\u0161aku. Umro je 1961. godine.<\/p>\n\n\n\n

Nikola Bla\u017eov, ro\u0111en 1904. godine na Strugarima, zavr\u0161io je vojnu konji\u010dku \u0161kolu i vazduhoplovnu \u2013 pilotsku. Bio je kapetan I klase pri vazduhoplovstvu (pilot). U\u010desnik je aprilskog rata 1941. godine. Tada je zarobljen i u toku rata bio je u zarobljeni\u010dkom logoru. Poslije oslobo\u0111enja vratio se u domovinu i bio u slu\u017ebi JNA, pri vazduhoplovstvu. Kao penzioner \u017eivi u Beogradu. Ima sina Milana, ro\u0111enog 1946. godine. Milan je zavr\u0161io maturu. Radi i \u017eivi u Beogradu. Ima sina Boris, koji je ro\u0111en 1974. godine.<\/p>\n\n\n\n

Vuko Mihailov, ro\u0111en na Strugarima, u\u010destvovao je u ratovima protiv Turaka 1912. do 1913., kao i u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Imao je sinove: Mitra, Mila i Pavla.<\/p>\n\n\n\n

Mitar Vukov je ro\u0111en 1911. godine na Strugarima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Jo\u0161 u ranoj mladosti opredijelio se za revolucionarni radni\u010dki pokret. U\u010destvovao je u mnogim akcijama i demonstracijama koje je KPJ vodila protiv nepravde i nasilja u biv\u0161oj Kraljevini Jugoslaviji. U\u010desnik je i \u010duvenih belvederskih demonstracija, koje su u krvi rasturene od strane \u017eandarmerije 1936. godine. U potrazi za poslom, odlazi u Kosovsku Mitrovicu i zapo\u0161ljava se u rudniku Trep\u010da, gdje radi kao rudarski radnik. Tu ispoljava aktivnu privr\u017eenost revolucionarnom radni\u010dkom pokretu, pa je primljen u KPJ. Svojim radom se isti\u010de i u\u010destvuje u \u0161trajkovima rudara Trep\u010de. U\u010desnik je akcija koje su vo\u0111ene na Kosovu Polju 1939. godine, povodom Kosovske bitke. Odmah poslije sutanka 1941. godine opredijelio se za NOB i revoluciju u kojoj od po\u010detka aktivno u\u010destvuje. Sa Rudarskom \u010detom odlazi u partizane i kao pripadnik jednog srpskog bataljona ulazi u sastav Prve proleterske brigade. Kao zamjenik komesara \u010dete poginuo je na Ustipra\u010di 13. novembra 1943. godine.<\/p>\n\n\n\n

Milo Vukov je ro\u0111en 1920. godine na Strugarima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu. Kao mladi\u0107 opredijelio se za napredni omladinski pokret i kao aktivista uzima u\u010de\u0161\u0107a u trinaestojulskom ustanku protiv okupatora 1941. godine, kao i u svim borbama koje su u to vrijeme vo\u0111ene na tom terenu. U\u010desnik je \u010duvene pljevaljske bitke 1. decembra 1941. godine. U toj bici je i poginuo.<\/p>\n\n\n\n

Pavle Vukov ro\u0111en je 1924. godine na Strugarima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a maturu na Cetinju. Kao pripadnik NOR od 1942. godine interniran je i u logoru ostao do kapitulacije Italije 1943. godine. Iz Italije se u domovinu vratio sa Prvom prekomorskom brigadom. Priklju\u010dio se NOV Jugoslavije, i u njenim jedinicama ostao sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. Poslije oslobo\u0111enja je bio oficir u stalnom kadru Armije. U Armiji je zavr\u0161io oficirsku auto-\u0161kolu. U toku rata bio je na politi\u010dkim du\u017enostima kao komesar, a poslije rata je promijenio vi\u0161e du\u017enosti. Odlikovan je sa vi\u0161e odlikovanja. Penzionisan je 1967. godine u \u010dinu pukovnika. Ima sina Dimitrija. \u017divi u Zagrebu.<\/p>\n\n\n\n

Pero Mihailov, ro\u0111en oko 1875 godine na Strugarima. I\u0161ao je u Rusiju i radio na izgradnji Transsibirske \u017eeljezni\u010dke pruge, prvo kao radnik, kasnije kao preduzima\u010d i najzad kao trgovac. U\u010destvovao je u Rusko-Japanskom ratu 1905. godine. Trgovinom se bavio do 1912., kada je kao dobrovoljac do\u0161ao u domovinu i u\u010destvovao u ratu protiv Turaka 1912. do 1913., kao i prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Bio je predsjednik op\u0161tine 1919. godine na Gornjem Ceklinu. Strijeljan je od strane italijanske vojske 1941. godine. On i njegov brat Bla\u017eo bili su prve \u017ertve poslije julskog ustanka 1941. godine. Ima sina Andra. Andro je ro\u0111en 1927. godine na Strugarima. Zavr\u0161io je srednju \u0161kolu likovnih umjetnosti i pedago\u0161ku akademiju. Ima sina Petra.<\/p>\n\n\n\n

Tur\u010din (\u0160ako) Golubov imao je sinove Moja i \u0160uta. Od \u0160uta nije ostalo nasljednika. Mojo je imao sina Petra. Petar je ro\u0111en oko 1851. godine. U\u010destvovao je u ratovima 1870. do 1880. godine, i bio je glasovit i hrabar ratnik i vojnik. Bio je jako odva\u017ean i popularan plemenik. Za zasluge u borbi na Vu\u010djem dolu knjaz Nikola mu je dao imanje u Spu\u017eu, gdje je i \u017eivio. Imao je sinove Jova i \u0110ura. \u0110uro je u mladim godinama izvr\u0161io samoubistvo.<\/p>\n\n\n\n

Jovo Petrov, ro\u0111en 1881. godine na Strugarima, i\u0161ao je za zaradom u Njema\u010dku, gdje je ostao 5-6 godina. U\u010desnik je balkanskih ratova protiv Turaka 1912. do 1913. godine, kao i prvog svjetskog rata, u kome je bio barjaktar brigade stoje\u0107e vojske na Sand\u017ea\u010dkom frontu. Poslije zavr\u0161etka prvog svjetskog rata iz Spu\u017ea se preselio u Pe\u0107, gdje je dobio zemlju i oformio bogato doma\u0107instvo. Poslije okupacije Jugoslavije 1941. godine, pod pritisikom pe\u0107kih aga i begova, morao je da se seli, i do oslobo\u0111enja 1945. godine \u017eivio je kao izbjeglica u Srbiji, u Svrljigu. Poslije oslobo\u0111enja vartio se u Pe\u0107, na svoje imanje. Umro je 1963. godine. Ima sina Petra (Rajka).<\/p>\n\n\n\n

Petar (Rajko) Jovov je ro\u0111en 1929. godine u Pe\u0107i. Tu je zavr\u0161io maturu, a pravni fakultet u Skoplju. Radio je kao pravnik u vi\u0161e preduze\u0107a i kao sudija u op\u0161tinskom sudu u Pe\u0107i. Iz Pe\u0107i se odselio i nastanio se u Budvi 1973. godine, gdje radi u Op\u0161tini kao pravnik. Ima sinove Bo\u0161ka i Vladimira. Obojica su ro\u0111eni u Pe\u0107i, prvi 1958. i danas je student, a drugi 1963. godine.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure><\/div>\n\n\n\n

Tekst koji ste upravo pro\u010ditali je preuzet iz knjige “Strugari, bratstvo u Ceklinu”, autora Bla\u017ea Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.<\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ogranak Todorovi\u0107a se razvio od Todora Radetina. Todor je imao sinove Vukasa i Jova. Sa Vukasovim se imenom srije\u0107emo u istoriji plemena Ceklin, kao i…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-181","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-ogranci"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/181","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=181"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/181\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":182,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/181\/revisions\/182"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=181"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=181"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=181"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}