![\"\"](\"https:\/\/strugari.me\/rodoslov\/wp-content\/uploads\/vignette.png\")
Sekule Stanojev imao je sina Radovana, a Radovan Mihaila i Radoja; od Radoja nije ostalo naslje\u0111a. Mihailo je u prvom braku imao sina Vukca, a u drugom Draga i Marki\u0161u.<\/p>\n\n\n\n
Vukac, najstariji sin Mihailov, imao je sinove \u0160\u0107epana i Todora. Od Todora nije ostalo naslje\u0111a, a \u0160\u0107epan je imao sinove Pavla i Andriju. \u0160\u0107epan i Prele su poginuli u bici na Carevom lazu, 1712. godine, i sahranjeni su kod crkve Sv. Gospo\u0111e u Gospo\u0161tijama (Ceklinska \u017eupa).<\/p>\n\n\n\n
Andrija \u0160\u0107epanov imao je sinove: Todora, Vukotu, Petra, Vuka\u0161ina i \u0110ukana. Andrija je poginuo 1768. godine u borbi prilikom najezde Numan \u2013 pa\u0161e \u0106uprili\u0107a na Crnu Goru. Vukota je poginuo u borbi sa Turcima na \u010cevu 1750. godine, a Vuka\u0161in je poginuo 1796. godine na Krusima, u Lje\u0161anskoj nahiji. Ni od Vukote ni od Vuka\u0161ina nije ostalo naslje\u0111a.<\/p>\n\n\n\n
Todor, najstariji sin Andrije \u0160\u0107epanovi\u0107a, imao je sina Stanka, koji je poginuo prilikom napada Turaka na Bobiju 1780. godine, a od njega su ostali sinovi: Dajica (kr\u0161teno ime Stanko), Ilija i Vuko.<\/p>\n\n\n\n
Ilija Stankov, pametan i rje\u010dit \u010dovjek, bio je jedan od istaknutijih Ceklinjana svoga vremena. Bio je \u010dlan izvr\u0161nog suda za doba Petra I i Petra II. S njegovim imenom se srije\u0107emo u plemenskoj povjesnici, a u\u010destvovao je u nagodbama i umirima Bjelica sa Donjokrajcima. Prilikom sukoba Ceklinjana i Ljubotinjana zbog ribolova Plo\u010de 1842. godine, rije\u0161io je parnicu na op\u0161te zadovoljstvo plemena, jer je vje\u0161tim manevrom privolio na popu\u0161tanje ne samo svog rivala popa Matija\u0161a Drecuna nego i Praviteljstvo i Petra II, te je ribolov ostao ceklinski. (Poslije ovoga umira Ceklinjani i Ljubotinjani su uvijek \u017eivjeli u slozi.) Umro je 1861. godine. On je imao sina Stanka, koji je poginuo u Lisicu (u Lje\u0161anskoj nahiji).<\/p>\n\n\n\n
Vuko Stankov je poginuo na Skadarskom jezeru 1815. godine, kod Kamenika. Turci su ga ubili iz zasjede.<\/p>\n\n\n\n
Dajica je poginuo kod Skadra 1831. godine, u borbi Mustafa \u2013 pa\u0161e Bu\u0161atlije protiv sultana. Evo kako je Dajica u\u0161ao u sastav toga pokreta. Mustafa \u2013 pa\u0161a Bu\u0161atlija, vezir skadarski, i kap. Husein Grada\u0161\u010devi\u0107 podigli su ustanak protivu sultana. Mustafa \u2013 pa\u0161a je kod Petra II i od Crnogoraca dobio saglasnost za uto\u010di\u0161te njegovih pristalica u Crnoj Gori. Shodno tom ugovoru, Njego\u0161 po\u0161alje 105 Crnogoraca u Skadar, kao gardu Mustafa \u2013 pa\u0161i za osiguranje i \u010duvanje harema, s tim da im pla\u0107a po dva dukata za 24 \u010dasa. Petar II je zakomandanta te vojske odredio Dajicu Stankova Strugara, a svo ljudstvo uzeto je iz sela Salkovine, koje je bilo pod turskom upravom, kako se Njego\u0161u ne bi zamjerilo da ubacuje Crnogorce u ustanak u Arbaniji. (Podaci o ovome se nalaze u djelu \u201cDvjesta \u2013 godi\u0161njica vladavine dinastije Petrovi\u0107 \u2013 Njego\u0161\u201d, od pr. Laza Tomanovi\u0107a, str. 18, 19 i 20, i prepisci vez. Bu\u0161atlija \u2013 kn. Milo\u0161 Obrenovi\u0107 i Dimitrija Ga\u010dai\u0107a sa Petrom II Njego\u0161em.) Dajica je imao sinove: Sava, Mila i Krcuna.<\/p>\n\n\n\n
Milo Daji\u010din bio je desetar Garde. Istakao se juna\u0161tvom, tako da se u Ceklinu \u010desto \u010dula rije\u010d: \u201cDa si kao Milo Daji\u010din Strugar\u201d. Za svoje 42 godine, u \u010detama i ratovima, posjekao je 14 turskih glava, i to: u Berima, na Plavnici, u Limljanima, na Ko\u0161\u0107elama, u Vranjini, na Skadarskom jezeru, kod Lesendra i na Grahovu, gdje je zaplijenio turski alaj \u2013 barjak i sa jednog vojnog starje\u0161ine srebrom okovanu sablju i sedam carskih ordena, me\u0111u kojima su bile dvije Carske zvijezde. Ove ordene su Milova bra\u0107a predala knjazu Danilu poslije povratka s boji\u0161ta, a Milo je poginuo u borbi na Grahovu 1858. godine i tamo je sahranjen. Milo u\u010destvuje i u pohari grada \u017dabljaka, po drugi put, 1852. godine. Milo je u\u010destvovao i u jednom \u010detovanju Ceklinjana na Skadarskom jezeru 1858. godine. Turci ubi\u0161e popa Radosava Radovi\u0107a iz Martini\u0107a, pa knjaz Danilo, u \u017eelji da ga osveti, preporu\u010di Ceklinjanima da oni to u\u010dine. Ceklinjani se la\u0111om navezu sa jednom \u010detom i udare na turske la\u0111e, zaplijene jednu i jedan top, a posijeku osamnaest turskih glava. U toj borbi je i Milo posjekao tursku glavu (ranio se tada pop Krcun), i tako Ceklinjani juna\u010dki osveti\u0161e popa Radosava Radovi\u0107a (\u201cSlike iz pro\u0161losti Ceklina\u201d, strana 240 \u2013 247).<\/p>\n\n\n\n
Savo i Stevo Daji\u010din umrli su prirodnom smr\u0107u. Oba su u\u010destvovala u ratovima, kao i u mnogim \u010detama, i za hrabrost su odlikovani 1851., 1858., i 1862. godine. Od njih nije ostalo nasljednika. Savo je sa Ma\u0161om Mi\u0107unovim u\u010destvovao u ubistvu ro\u0111aka \u0160ale \u0110uri\u0161ina Strugara, po nagovoru Pera Tomova i vladike Rada, po\u0161to je Luka prijetio da \u0107e Pera ili vladiku ubiti (ovo je opisano u odjeljku o ubistvu \u0160ale \u0110uri\u0161ina).<\/p>\n\n\n\n
Krcun Daji\u010din, ro\u0111en 1820. godine, \u0161kolovao se u manastiru \u0106eliji, u Dobrskom Selu, i izu\u010dio za sve\u0161tenika 1840. godine. Po zavr\u0161etku \u0161kolovanja vi\u0161e se posvetio \u010detovanju, jer je u to vrijeme bilo mnogo va\u017enije boriti se protiv Turaka, negoli se baviti sve\u0161teni\u010dkom du\u017eno\u0161\u0107u. Prvi put, na Duga\u010dkoj ponti, prema Skadru, sije\u010de tursku glavu 1841. godine. Te iste godine, zbog toga \u0161to je njegov brat Savo u\u010destvovao u ubistvu Luke \u0110uri\u0161ina, s bra\u0107om i bratu\u010dedima napu\u0161ta Crnu Goru i boravi u primorju, skadarskoj karjini (Seocima, Vranjini) i Arbaniji, sve do 12. maja 1849. godine, kada se sa stricem Ilijom i bratu\u010dedima vra\u0107a u domovinu. Iste godine, po povratku, na Ko\u0161\u0107elima pod Skadarskom krajinom sije\u010de jednu tursku glavu, a drugu 1858. pri napadu Ceklinjana na tursku flotilu na Skadarskom jezeru, pa dvije 1858. u borbi na Grahovcu i petu 1862. godine. Poginuo je pri napadu na \u010duvenog Ali \u2013 Kopilika u Ponarima. Jo\u0161 dok je bio u emigraciji, 1843. godine, Turci zauze\u0161e Lesendro i Vranjinu, koje vladika Rade te\u0161ko \u017ealja\u0161e, pa se i dan-danas u narodu \u010duje: \u201cIzgore kao vladika za Lesendro\u201d. Petar II razmi\u0161lja o tome da ta ostrva povrati preko zakrvljenih Strugara \u2013 popa i njegove bra\u0107e (Petar II Petrovi\u0107 Njego\u0161 kao vladaoc\u201d). No, njgovim vezama sa Strugarima ulazi u trag skadarski vezir Osman \u2013 pa\u0161a Skopljak, te pop Krcun i bra\u0107a mu budu uhap\u0161eni i sprovedeni u zatvor u Skadar, a kasnije u Grus. Zauzimanjem Luke Gregovi\u0107a, pop sa bra\u0107om bude ukraden iz zatvora i vra\u0107en u Crnu Goru. Krcun je imao dva sina, Mihaila i Ma\u0161uta.<\/p>\n\n\n\n
Ma\u0161ut Krcunov, ro\u0111en 1862. godine, i\u0161ao je za zaradom u inostranstvo \u2013 u Gr\u010dku, Tursku i Rumuniju, od 1897. do 1905. godine. Slu\u017ebovao je pri Velikom sudu u Cetinju i pri ka\u017enjeni\u010dkom zatvoru u Podgorici. Umro je 1907. godine. Imao je tri sina: Jovana, Nikolu i Petra. Jovan je 1910. godine po\u0161ao u Sjevernu Ameriku i o njemu se od 1917. godine ne zna. Nikola je umro 1914. godine, a Petar, koji je ro\u0111en 1908. godine, izu\u010dio je zanat kao ma\u0161inovo\u0111a i slu\u017ebovao je u Velikoj Kikindi i Zemunu, gdje ga je i rat zatekao 1941. godine. Strijeljan je 1942. godine u Zagrebu. Ni jedan od tri Ma\u0161utova sina nije imao poroda, tako da od njih nije ostalo naslje\u0111a.<\/p>\n\n\n\n
Mihailo Krcunov, ro\u0111en 1857. godine, zavr\u0161io je osnovnu \u0161kolu na Gornjem Ceklinu i nepunu godinu bogoslovije na Cetinju. Od 18 godina, 1875. godine, odlazi kao dobrovoljac u Hercegovinu, odakle je njih 127 stra\u017earno vra\u0107eno na Cetinje. U\u010destvuje u ratovima od 1876. do 1880. godine. Godine 1881. postavljen je za \u010dinovnika u Baru, a od 1882. bio je u\u010ditelj u Kola\u0161inu, zatim na Karu\u010du u Ceklinskoj \u017eupi, Zagar\u010du, Bogeti\u0107ima, Pje\u0161ivcima, Veliki, banjanima, Rijeci Crnojevi\u0107a i Gonjem Ceklinu, odakle zbog bolesti odlazi u penziju. U\u010destvovao je u ratovima 1912. i 1913. godine i u Prvom svjetskom ratu. Ranjen je 1912. godine. Za vrijeme austrougarske okupacije bio je predsjednik op\u0161tine na Gornjem Ceklinu, Jankovi\u0107u i Dujevu. Bio je aktivan u okupljanju Gornjoceklinjana za ujedinjenje, a borio se protiv zelena\u0161a. Poslije oslobo\u0111enja 1919. godine ponovo se aktivirao i postavljen je za u\u010ditelja u Rijeci Crnojevi\u0107a, gdje je ostao sve do penzionisanja 1924. godine. Pored u\u010diteljske du\u017enosti, bavio se i knji\u017eevnim radom. U \u010dasopisima, doma\u0107im i stranim, objavljivao je \u010dlanke i dopsie istorijske sadr\u017eine, memoare i opsie starina (u povijesti, \u201cLu\u010di\u201d, \u201cKnji\u017eevnom listu\u201d, \u201cGlasu Crnogoraca\u201d, \u201cOnogo\u0161tu\u201d, \u201cBosansko \u2013 hercegova\u010dkom glasniku\u201d, \u201cNarodnoj rije\u010di\u201d, \u201cSlobodnoj misli\u201d, \u201cGlasu naroda\u201d i \u201cZeti\u201d). Zajedno s Andrijom Jovi\u0107evi\u0107em napisao je \u201cSlike iz pro\u0161losti Ceklina\u201d (plemensku istoriju). Napisao je i izvjestan broj pjesama: o Marku Lopici (panteon), Salkovini, \u017dabljaku, pogibiji Smail \u2013 bega Demirbegovi\u0107a (podvig Petra Andrijina Strugara), Kenju Stankovu Jankovi\u0107u, Milo\u0161u Matija\u0161evu Jankovi\u0107u. Obradio je jedan broj pri\u010da, anegdota, \u0161ala i poslovica. Miahilov materijal u rukopisu deponovan je u Istorijskom institutu u Titogradu, fascikla 76.) za zasluge u ratovima i slu\u017ebi odlikovan je 1880. godine Hrabrom medaljom i Ratnom spomenicom, 1910. jubilarnom spomenicom, 1925. IV stepenom Svetog Save i Njego\u0161evom spomenicom (ukupno devet ordena). Umro je 1949. godine. Mihailo je imao dva sina, Sava i Lazara. Od Sava nije ostalo naslje\u0111a. lazar je u Kraljevini Jugoslaviji bio neki visoki policijski \u010dinovnik, a za vrijeme narodnooslobodila\u010dke borbe 1941. do 1945. godine bio je u slu\u017ebi okupatora, pa je uo\u010di oslobo\u0111enja odstupio i emigrirao u Ameriku. Ima sina Du\u0161ana, koji \u017eivi u Americi.<\/p>\n\n\n\n
\u0110ukan, \u010detvrti sin Andrije \u0160\u0107epanova, tako\u0111e je uzimao u\u010de\u0161\u0107a u ratovima i \u010detama. U borbi na \u010cevu 1750. bio je ranjen, kao i 1788. za vrijeme Vukosajevi\u0107a, kada je od tih rana i umro. Imao je sina Mi\u0107una, koji je umro u izgnanstvu (emigraciji), u Albaniji, u Grusu, 1848. godine, gdje je bio zbog ubistva Luke \u0110uri\u0161ina Strugara. Imao je tri sina: Ma\u0161a, Pera i Prela.<\/p>\n\n\n\n
Pero i Prele umrli su na Ceklinu, po povratku iz Albanije, gdje su bili u emigraciji zbog ubistva Luke \u0110uri\u0161ina.<\/p>\n\n\n\n
Ma\u0161o, najstariji Mi\u0107unov sin, zbog zava\u0111e oko imovine sa svojim ro\u0111akom Lukom \u0110ura\u0161inim Strugarom, a po nagovoru Pera Tomova, kojemu je ovaj prijetio, ubije Luku (ovo je obja\u0161njeno tamo gdje se govori o ubistvu Luke i \u0160ale \u0110uri\u0161ina). Zbog toga je Ma\u0161o u mla\u0111im godinama stradao i bio je u emigraciji u Turskoj i Albaniji. Bio je razvijen, okretan i sposoban, te je po povratku u domovinu, 1849. godine, privukao pa\u017enju knjaza Danila i vojvode Mirka, pa ga postavljaju za barjaktara sve ceklinske garde (garda je bila najodabranija crnogorska vojska). Ma\u0161o je to povjerenje \u2013 kao \u010dovjek, vojnik i barjaktar \u2013 dostojno opravdao i svojim u\u010de\u0161\u0107em u nekih 70 bojeva sa neprijateljem. Najdostojniju ulogu i juna\u0161tvo iskusni barjaktar je ispoljio u bojevima protivu Turaka na Trijep\u010du, kod Rogama Piperskih i kod stare Dijoklije 1876. godine. Uzorno je osvjedo\u010dio svoje po\u017ertvovanje za otad\u017ebinu jer je nadljudskim naporom, nao\u010digled obije vosjke, pokazao veliko herojstvo protiv Mu\u0161ir \u2013 Dervi\u0161 pa\u0161e na Trijep\u010du. Tako\u0111e se istakao u borbi kod Rogama i na Veljem Brdu, gdje je, i pored upozorenja vojvode Mirka da se povu\u010de, \u010dvrsto ostao na polo\u017eaju, te je njegovom uporno\u0161\u0107u borba rije\u0161ena u korist Crnogoraca. Od njega nije ostalo nasljednika, i tu se gasi ognji\u0161te \u0110ukana Andrijina.<\/p>\n\n\n\n
Petar Andrijin, ro\u0111en oko 1760 \u2013 1762 godine, bio je rijedak junak svoga doba. Vrlo mlad je po\u010deo \u010detovati i boriti se protiv Turaka, u bojevima po Skadarskom jezeru i drugim mjestima. Prilikom pohare Crne Gore od strane Mahmut \u2013 pa\u0161e Bu\u0161atlije, 1785. godine, Petar se nije htio predati turskim porobljiva\u010dima, ve\u0107 se sa jo\u0161 sedam boraca zatvorio u pe\u0107inu pod Pavlovom glavom. Petar je posjekao velikog zlikovca i krvnika srpskog naroda u Zeti \u2013 Smajil \u2013 bega Demirbegovi\u0107a. U\u010destvovao je u mnogim megdanima i bojevima, iz kojih je uvijek izlazio kao pobjednik. Zbog te velike hrabrosti, vladika Petar I mnogo ga je volio. Umro je prirodnom smr\u0107u. Imao je sina Todora, zvanog Kusjina. Kusjina Petrov, po svojim dobrim osobinama, mnogo je li\u010dio na oca Petra, pa je vladika Petar I i njega mnogo volio. Kusjinu su ubili Donjouli\u0107i \u2013 Racko i Butor, bez ikakve njegove zamjerke. Kada su Crnogorci bili pozvani od Rusije da zarate sa Turcima 1788. godine, pod vo\u0111stvom vladike Petra, neki Novak Novakovi\u0107 svadi se pod \u017dabljakom sa jednim Donjouli\u0107em kojega i ubi. Donjouli\u0107i, jako ovim uvrije\u0111eni, kao i zbog toga \u0161to su ih Ceklinjani sve vi\u0161e stje\u0161njivali i zaposijedali njihovu imovinu, za osvetu poginulog Donjouli\u0107a ubi\u0161e Todora Petrova.<\/p>\n\n\n\n
\u010cim Strugari doznado\u0161e za Toorovu smrt, pohita\u0161e da ga osvete, ali Donjouli\u0107i bijahu ve\u0107 pobjegli iz svojih domova. No, tu se negdje blizu bija\u0161e na\u0161ao pop Joko Kalu\u0111erovi\u0107, najistaknutiji Donjouli\u0107, i Strugari ga ubiju.<\/p>\n\n\n\n
Mitropolit Petar I, kako rekosmo, mnogo je volio Kusjinu (Petra), pa sjutradan sa nekoliko Crnogoraca do\u0111e na Donje Uli\u0107e i \u2013 da bi zapla\u0161io Crnogorce i natjerao ih da se ostave doma\u0107e sva\u0111e \u2013 raseli Donjouli\u0107e, ku\u0107e im zapali i razvali, roblje pro\u0107era, a gotovo cijelo njihovo imanje da Strugarima, kao naknadu za ubijenog Todora. (O ovome pi\u0161e i \u010cedo Vukovi\u0107 u svome romanu \u2013 poruke Petra I Petrovi\u0107a).<\/p>\n\n\n\n
Ovom prilikom, kada je do\u010duo da su Uli\u0107i ubili Todora Petrova, vladika je napisao pismo ljudima na Gornjem Ceklinu da uti\u010du na Strugare, dok on ne do\u0111e sa svojim ljudima, da ne bi iz gnjeva nevinu \u010deljad pobili, ako to ve\u0107 nijesu u\u010dinili. Strugarima pak savjetuje da svoje odive udate za Uli\u0107e ne zovu natrag niti da svoje \u017eene rodom od Uli\u0107a silom ne otjeraju, jer je to grehota, ve\u0107 da to njima ostave, da one same rije\u0161e. dalje u pismu poru\u010duje: \u201cA Uli\u0107i koji ubi\u0161e mojega Todora, sina onakvog Crnogorca koji je ota\u010destvu svako dobro mirita, navio gospod bog i presveta mati bo\u017eja i sva nebeska kola angela i arhangela Herufima i Serafima, apostola i ravno apostola 370 bogonosnijeg otaca i svi bo\u017eji ugodnici znaja im se nikad ne znalo \u2013 amin\u201d. Ovo je pismo pisano na Stanjevi\u0107ima 30. juna 1804. godine (spisi M. Strugara \u2013 fascikla 76 Istorijski institut). \u010cuveni Ramo Lazarev Radmanovi\u0107, iz Zagara\u010da, zamoli vladiku Petra da se smiluje na uli\u0107ko roblje, koje se skita po Spu\u017eu, Podgorici i Skadru, jer \u0107e se od nu\u017ede i nevolje istur\u010diti i polatiniti ako se natrag ne vrati. Valdika mu je odgovorio: \u201cDa bog da i sveta Bogorodica, nikada im se znaja ne znalo, ni njima ni svima onijema, koji bi se usudili \u010diniti doma\u0107e sva\u0111e.\u201d (Donouli\u0107i su se dijelili na kalu\u0111erovi\u0107e, Petrovi\u0107e i Noga\u010de \u2013 \u201cSlike iz pro\u0161losti Ceklina\u201d, str. 51 i 52).<\/p>\n\n\n\n
Todor (Kusjina) Petrov imao je sina Stanka, koji je vrlo mlad poginuo u borbi protiv Turaka, na Kruskoj glavici, 1832. godine, te se smr\u0107u njegovom gasi juna\u010dko ognji\u0161te Petra Andrijina Strugara.<\/p>\n\n\n\n
Drago Mihailov (unuk Radovana Sekulina) imao je sinove Ivana i \u0110ura. \u0110uro je umro bez nasljednika, a Ivan je imao sinove Matija\u0161a i Vukala. Vukale je imao sina Savi\u0107a.<\/p>\n\n\n\n
Matija\u0161 je imao sinove \u0110ukana i Jovi\u0161u. \u0110ukan je umro bez nasljednika, a Jovi\u0161a imade sinove Iliju i Pavi\u0107a. Ilija je poginuo u Bobiji 1823. godine, te od njega nije ostalo nasljednika. Pavi\u0107 je imao sinove Ivana i Nikolu. Nikola nije imao pororda, a Ivan imade sinove: Mali\u0161u, Sava i Andriju. Mali\u0161u su ubili Dobrljani 1844. godine (Strugari za njega ubi\u0161e Sava Filipovi\u0107a, Paliku\u0107u), a imao je sina Savi\u0107a, koji je poginuo 1838. godine.<\/p>\n\n\n\n
Savo Ivanov imao je sinove: Joka, \u0110oka, Petra i Ivana. Joko je bio u gardi. Bio je u ratovima 1858., 1861-2. i 1879. godine. Ranjen je u borbi na Plavnici, i od te rane je ostao nesposoban od ruke. Bio je dobar vojnik i odlikovan je Hrabrom medaljom. Imao je sinove: Mila, Krcuna i \u0110oka. Sva trojica su i\u0161la za zaradom u Sjevernu Ameriku. U\u010destvovali su u balkanskim ratovima protiv Turaka 1912. i 1913. godine, kao i u I svjetskom ratu od 1914. do 1916. godine.<\/p>\n\n\n\n
Milo je poslije okupacije Crne Gore 1916. godine odstupio u Francusku, gdje je radio kao auto-mehani\u010dar i dr\u017eao servis, a do\u0161ao je u Crnu Goru 1960. i umro iste godine.<\/p>\n\n\n\n
Krcun je u\u010destvovao u balkanskom ratu 1912. i 1913. godine. Tada je ranjen i umro je 1914. godine. Od njega nije ostalo nasljednika. \u0110oko je umro 1932. godine, a od njega su ostali sinovi: Ljubo, Branko i Novak. Ljubo i Branko se nalaze u Francuskoj. Ljubo, ro\u0111en 1923. godine na Strugarima, u mladim godinama odselio je u Francusku kod strica Mila, gdje je zavr\u0161io malu maturu i zanat za auto-mehani\u010dara. U\u010desnik je u francuskom Pokretu otpora 1940. godine. Radi i \u017eivi u Francuskoj.<\/p>\n\n\n\n
Branko je ro\u0111en 1926. godine na Strugarima, pa se i on u mla\u0111im godinama odselio u Francusku, gdje je izu\u010dio malu maturu i auto-mehani\u010darski zanat. U\u010desnik je u francuskom Pokretu otpora 1940. godine. \u017divi i radi u Francuskoj, ima svoj posjed i vrlo je bogat. Ima sina Jovana, koji je ro\u0111en 1952. godine; izu\u010dio je srednju \u0161kolu i radi sa ocem u Francuskoj.<\/p>\n\n\n\n
Novak \u0110okov je ro\u0111en 1928. godine na Strugarima, pa se i on sa bra\u0107om u ranoj mladosti iselio u Francusku, gdje je studirao prava. Vratio se u domovinu 1952. godine i nastanio se u Beogradu, gdje je apsolvirao na filozofskom fakultetu. Radio je u jugoslovenskoj ambasadi u Francuskoj i dopisni\u0161tvu Tanjuga u Parizu. Pripremao je tamo omladinske brigade, koje su dolazile na rad u Jugoslaviju, na izgradnju. Bio je urednik omladinskog lista u Parizu, radio je u Radiju Jugoslavija i \u201cMe\u0111unardonoj politici\u201d. Sada je odgovorni urednik u N. i P. Bavi se prevodila\u010dkim radom. Preveo je na francuski jezik Program SKJ, Ustav SFRJ, Titova vojna djela i mnoga djela na\u0161ih dr\u017eavnih i partijskih funkcionera. Radi i \u017eivi u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n
Pero Savov je u\u010destvovao u ratovima 1862. do 1880. godine i bio je jedan od istaknutih boraca Ceklina. Istakao se hrabro\u0161\u0107u ustani\u010dke 1876. godine u borbi na Gluvoj Smokvi. On je prvi od Crnogoraca i Hercegovaca orosio neprijateljskom krvlju svoj no\u017e. Za ratne zasluge i li\u010dno juna\u0161tvo odlikovan je Zlatnom Obili\u0107a medaljom, kao i Srebrnom medaljom. U mla\u0111im godinama i\u0161ao je za zaradom u Carigrad, a kasnije u Gr\u010dku, na dvor generala Tjera (\u201cSlike iz pro\u0161losti Ceklina\u201d, str. 157, 191). Poginuo je na Ceklinu 1899. godine. Ubio ga je Jo\u0161o \u0110. Tatar, gdje je i Petar ubio Tatara. Imao je sinove Iliju i Nikolu; oba su putovala za zaradom po svijetu \u2013 po Aziji, Africi, Evropi i Sjevernoj Americi. Nikola je umro u Americi.<\/p>\n\n\n\n
Ilija je ro\u0111en 1880. godine. Poslije povratka iz Amerike bavio se trgovinom i dr\u017eao kafanu. Poginuo je prilikom bombardovanja Podgorice 5. maja 1944. godine. Imao je sina Petra, koji je ro\u0111en 1931. godine. Bio je u\u010denik i poginuo je, kao i otac mu, u bombardovanju Podgorice.<\/p>\n\n\n\n
\u0110uro Savov, ro\u0111en oko 1853. godine, odlazio je za zaradom u Carigrad i Gr\u010dku. U\u010destvovao je u ratovima 1912 \/ 13 godine, kao i u I svjetskom ratu. Bio je hrabar vojnik. Umro je 1933. godine, a imao je sinove Luku i Bla\u017ea. Luka je ro\u0111en 1898. godine. Poslije okupacije Crne Gore 1916. godine oti\u0161ao je u Francusku, s kraljem Nikolom, i bio je njegov sekretar. Iz Francuske se nije vra\u0107ao, pa je tamo i umro.<\/p>\n\n\n\n
Bla\u017eo \u0110urov, ro\u0111en 1912. godine na Strugarima, izu\u010dio je na Cetinju \u010detiri razreda gimnazije, zatim je oti\u0161ao u geodetsku \u0161kolu i tamo ostao dvije godine, a poslije u aero-mehani\u010dku i pilotsku \u0161kolu. \u0160kolu je zavr\u0161io 1932. godine, postao pilot i ostao u vojsci do 1941. godine. U\u010desnik je aprilskog rata 1941. godine, u kojemu je kao pilot oborio neprijateljski avion na albanskom frontu. (Objavljeno u \u201cPolitikinom zabavniku\u201d br. 1164 od 19. 4. 1974 godine \/ pi\u0161e Slobodan \u0106etkovi\u0107)<\/p>\n\n\n\n
Iz Mostara je oti\u0161ao na Gornji Ceklin. U\u010desnik je trinaestojulskog ustanka 1941. godine, a kasnije se razbolio i oti\u0161ao u Cetinje, gdje je ostao do 1944. godine, kada je opet stupio u NOB i u njoj ostao do konca 1945. godine. Tada se razbolio i penzionisan je kao invalidski penzioner. Imao je \u010din kapetana I klase. Odlikovan je Medaljom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod III reda, Ordenom bratstva i jedinstva II reda. Ima sina \u010cedomira (ro\u0111en je 1948. godine), koji je zavr\u0161io pravni fakultet i radi u JAT-u u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n
Ivan Savov je umro 1876. godine, te od njega nije ostalo nasljednika.<\/p>\n\n\n\n
Andrija, sin Ivana Pavi\u0107eva, umro je u Carigradu, a u\u010destvovao je u ratovima od 1858. do 1871. godine. Imao je sinove Mitra i Nikolu. Oba su i\u0161la za zaradom u Carigrad i Gr\u010dku, kao i u Austro \u2013 Ugarsku. Godine 1880. preselili su se na Donje Uli\u0107e, i oba su u\u010destvovala u ratovima 1876. do 1880. godine. Na Fundini su oba ranjena, ali su i glave sjekli. Mitar ima sinove: Bla\u017ea, Marka, Andriju, Vida, Lazara, Jovana, i Mihaila. Andrija Mitrov, ro\u0111en oko 1896. godine, umro je u Kranjskoj, za vrijeme prvog svjetskog rata, te od njega nije ostalo nasljednika.<\/p>\n\n\n\n
Bla\u017eo i Marko su i\u0161li za zaradom u Ameriku, odakle su do\u0161li kao dobrovoljci i u\u010destvovali u ratovima 1912. i 1913. godine, kao i u prvom svjetskom ratu. Bla\u017eo je ro\u0111en 1885. godine. Dugo je radio kao po\u0161tanski slu\u017ebenik, i za poslom se odselio u Mojkovac. Umro je 1949. godine u Mojkovcu, a ima sinove: Danila, Anta i Vojsilava. Danilo, ro\u0111en 1932. godine, radi kao mehani\u010dar u drvno \u2013 industrijskom kombinatu \u201cVukman Kru\u0161\u010di\u0107\u201d u Mojkovcu. Ima sinove: Bla\u017ea, Dragana, Vlada, Petra, Predraga i Du\u0161ka.<\/p>\n\n\n\n
Bla\u017eo Danilov, ro\u0111en je 1952. godine, radnik je na parnim kotlovima.<\/p>\n\n\n\n
Du\u0161an, ro\u0111en 1955. godine, radi kao metalostrugar.<\/p>\n\n\n\n
Dragan, ro\u0111en 1958. godine, gra\u0111evinski je radnik.<\/p>\n\n\n\n
Vlado je ro\u0111en 1964. godine, u\u010denik.<\/p>\n\n\n\n
Petar, ro\u0111en 1969. godine, tako\u0111e je u\u010denik.<\/p>\n\n\n\n
Svi oni \u017eive u Mojkovcu.<\/p>\n\n\n\n
Vojislav Bla\u017eov je umro kao dijete.<\/p>\n\n\n\n
Antonije (Anto) Bla\u017eov, ro\u0111en je 1922. godine, na Strugarima, zavr\u0161io je osnovnu \u0161kolu u Podbi\u0161\u0107u, kod Mojkovca. Pripadao je naprednom omladinskom revolucionarnom pokretu i kao mladi\u0107 od 19 godina primljen je u SKOJ 1939. godine. Bio je dobar fudbaler i na tom polju je bio jako aktivan. Za vrijeme ustanka 1941. godine pripadao je partizanskom vodu u Mojkovcu. U\u010destvuje u svim borbama koje su se izvodile na tom terenu. Primljen je u KPJ 1941. godine. U borbama je bio veoma po\u017ertvovan i hrabar. Bio je zamjenik komesara \u010dete, a poginuo je 5. maja 1942. godine.<\/p>\n\n\n\n
Vido Mitrov, ro\u0111en 1881. godine, bio je na slu\u017ebi u Sarajevu, Novom Sadu i Beogradu. Ranjavan je 1912. kao i 1941. godine, za vrijeme bombardovanja Smedereva. Od zavr\u0161etka rata 1945. godine \u017eivio je u Beogradu, gdje je i umro 1960. godine.<\/p>\n\n\n\n
Marko Mitrov je ro\u0111en 1883. godine. Po\u0161ao je u Sjevernu Ameriku, odakle se vra\u0107a kao dobrovoljac u ratu 1912. i 1913. godine. U\u010destvovao je i u prvom svjetskom ratu, 1914. do 1916. godine, i bio u ropstvu u Ma\u0111arskoj, do 1918. godine, a potom se odselio u Senj. Umro je 1952. godine. Imao je sinove Milana i Pavla. Milan, ro\u0111en 1916. godine, bio je brija\u010d. Poginuo je 1943. godine.<\/p>\n\n\n\n
Pavle Markov, ro\u0111en 1927. godine, bio je vojno lice. Kao penzioner, \u017eivi u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n
Lazar Mitrov je ro\u0111en 1890., a umro 1974. godine. Ima sina \u017divorada, koji je ro\u0111en 1929. godine. Izu\u010dio je za elektroin\u017eenjera i \u017eivi i radi u Novom Sadu. Ima sina Gorana, koji je ro\u0111en 1958. godine i danas je student.<\/p>\n\n\n\n
Mihailo (Milan) Mitrov, ro\u0111en je 1906. godine u Strugarima, bio je prije rata slu\u017ebenik u Ledincima, u Sremu. Poslije kapitulacije 1941. godine opredijelio se za NOP, a u partizane, u Prvi fru\u0161kogorski partizanski odred, stupio je 1942. godine. Tu je ostao do jeseni iste godine, kada je po specijalnom vojno \u2013 obavje\u0161tajnom zadatku poslat na teren Rakovca i Ledinca, odakle je u odred slao izvje\u0161taje, kao i potrebni materijal. Na tim zadacima ostao je do oslobo\u0111enja Beograda, oktobra 1944. godine, kada je povu\u010den u vojsku i raspore\u0111en u osmu vojvo\u0111ansku diviziju, kao pomo\u0107nik \u0161efa obvaje\u0161tajno \u2013 izvi\u0111a\u010dke slu\u017ebe. Januara 1945. godine postavljen je za \u0161efa obavje\u0161tajnog odsjeka Prve artiljerijske brigade. Na toj du\u017enosti je ostao do aprila 1945. godine, kada je poginuo. Za cijelo vrijeme NOR-a bio je aktivan i hrabar borac i starje\u0161ina. U Armiji je imao \u010din kapetana i bio je \u010dlan KPJ.<\/p>\n\n\n\n
Jovan Mitrov, ro\u0111en 1903. godine, zavr\u0161io je osnovnu \u0161kolu. U\u010desnik je NOR-a. Ima sina Sveta, a ovaj sinove Jovicu i Novicu.<\/p>\n\n\n\n
Nikola, sin Andrije Ivanova, i\u0161ao je za zaradom po svijetu: u Tursku, Gr\u010dku, Mand\u017euriju, Rumuniju, Bugarsku, Sjevernu Ameriku, Austriju i Srbiju. U borbi na Fundini je ranjen 1876. godine. Preselio se u selo Rva\u0161e, gdje je i umro. Imao je sinove: Krsta, Du\u0161ana, Draga i Pera. Pero je umro i od njega nije ostalo nasljednika.<\/p>\n\n\n\n
Krsto Nikolin, ro\u0111en 1897. godine, bio je prije rata finansijski slu\u017ebenik. sada \u017eivi kao penzioner u Rijeci Crnojevi\u0107a. Nema mu\u0161ke djece.<\/p>\n\n\n\n
Du\u0161an Nikolin, ro\u0111en 1903. godine, kao dijete \u017eivio je u Rva\u0161ima, pa se odselio u Podgoricu, a kasnije u Pe\u0107, gdje je ostao sve do 1972. godine, kada se doselio u Titograd. Ima sinove Danila i Branka. Danilo, ro\u0111en 1934. godine u Podgorici, izu\u010dio je zanat i radi kao domar u muzeju na Cetinju. Ima sinove Borislava (ro\u0111en 1957. godine) i Zorana (ro\u0111en 1961. godine). Branko, ro\u0111en 1941. godine u Pe\u0107i, izu\u010dio je srednju ekonomsku \u0161kolu i \u017eivi i radi u Titogradu. Ima sina Nikolu, ro\u0111enog 1973. godine.<\/p>\n\n\n\n
Drago Nikolin, ro\u0111en 1900. godine, radio je prije rata kao finansista. \u017divi kao penzioner na Cetinju, a ima sina Bo\u017ea, koji je ro\u0111en 1938. godine. Bo\u017eo je zavr\u0161io ekonomski fakultet. \u017divi i radi u Kotoru. Ima sinove: Dragana, Petra i Luku.<\/p>\n\n\n\n
Marki\u0161a, sin Mihaila Radovanova, imao je sina Jovana, a ovaj je imao sina Savi\u0107a. Savi\u0107 je imao sinove Moja\u0161a i Nikolu.<\/p>\n\n\n\n
Nikola Savi\u0107ev imao je sina Mali\u0161u, a Mali\u0161a Iliju i Gavrila. Gavrilo (Gilo) je imao sina Pera, koji je 1869. godine po\u0161ao u Carigrad, gdje je i umro.<\/p>\n\n\n\n
Ilija Markov (Morov) je imao sina Joka (Joka\u0161i\u0107), koji je stanovao u Dodo\u0161ima i u \u017dabljaku. Bolovao je od padavice i utopio se u Karatuni.<\/p>\n\n\n\n
Moja\u0161 Savi\u0107ev imao je sinove: Nikolu, Petra i Vukicu. Od Petra i Vukice nije ostalo nasljednika. Nikola je imao sina \u0106iraka, a \u0106irak Janka. Janko \u0106irakov imao je sinove: Nikolu, Sava, \u0160uta (Ivana) i \u0110ura. Savo se sa bra\u0107om zbog siroma\u0161tine preselio sa Strugara u selo Salkovinu, pod \u017dabljak, odakle se zbog ubistva Etem \u2013 age Omerovi\u0107a privremeno preseli\u0161e u selo Dodo\u0161e, a poslije opro\u0161taja bratske krvi od strane Dervi\u0161 \u2013 age ponovo se vrati\u0161e u Salkovinu. Ali poslije bitke na Salkovini 1840. godine, zbog svakodnevnih borbi sa Turcima i zbog poplava koje je prouzrokovao porast nivoa Skadarskog jezera, ponovo se vrate na Strugare.<\/p>\n\n\n\n
Nikola Jankov imao je sina Pera, koji je umro u Carigradu, tako da Nikola ostane samohran, pa je \u017eivio kod k\u0107erke u Vranjini, gdje je i umro.<\/p>\n\n\n\n
Savo Jankov je \u017eivio na Strugarima. Tu je i umro, a imao je sinove: Luku, Jo\u0161a i Filipa. Filip je umro ne\u017eenjen, te od njega nije ostalo nasljednika.<\/p>\n\n\n\n
Luka i Jo\u0161o su nekoliko puta odlazili radi zarade u Carigrad. U\u010destvovali su u ratovima 1876. godine, kada je Luka i ranjen, na Fundini. Umro je 1880. godine. Imao je sina Sava, koji je umro 1918. godine.<\/p>\n\n\n\n
Jo\u0161o Savov se preselio sa Strugara na Donje Uli\u0107e, a imao je sinove Iliju i Mitra. Ilija je poginuo na Korintu, u Gr\u010dkoj. Mitar je odlazio u inostranstvo, za zaradom, u Austriju, Gr\u010dku i Sjevernu Ameriku. Odselio se u Metohiju, 1914. godine, a poslije je kao dobrovoljac dobio zemlju u Senti, u Ba\u010dkoj, gdje se i preselio. Kasnije se vratio u Crnu Goru, gdje je i umro 1916. godine.<\/p>\n\n\n\n
Ivan (\u0160uto) Jankov bio je sna\u017ean \u010dovjek i odvi\u0161e tvrdoglav. U\u010destvovao je u ratovima i \u010detama. Umro je na Strugarima, a imao je sinove: Marka, Andriju, Vukala i Milo\u0161a.<\/p>\n\n\n\n
Marko je poginuo na ostrvu Gali\u0107, na Skadarskom jezeru, 1847. godine. Ubila ga je turska zasjeda, a Strugari su ga iste godine osvetili, tako \u0161to su na Ko\u0161\u0107elama posjekli \u010detiri turske glave, a na Bakinim tiglama dvije, i tako za Marka ugrabili \u0161est turskih glava.<\/p>\n\n\n\n
Milo\u0161 Ivanov (\u0160utov) i\u0161ao je za zaradom u insotranstvo: Carigrad, Gr\u010dku, Makedoniju, Bugarsku, Austriju i Srbiju. U\u010destvovao je u ratovima od 1876. do 1880. godine. Ranjavan je u borbi na Fundini i Anamalima, kod Mrkojevi\u0107a. Odlikovan je srebrnom medaljom. Umro je 1897. godine.<\/p>\n\n\n\n
Andrija \u0160utov i\u0161ao je za zaradom u Carigrad i Arabiju. Znao je da govori turski, gr\u010dki i arapski. U\u010destvovao je u onda\u0161njim ratovima. Imao je sinove: Sava, Marka, Nikolu, Mitra i Bla\u017ea. Marko je umro u mladim godinama, a Mitar se ubio nehotice 1907. godine. Savo je slu\u017ebovao kod dvora, a poslije penzionisanja \u017eivio je u Nik\u0161i\u0107u. Ratovao je 1912. i 1913. godine, kada je i ranjavan. Ima sina Du\u0161ana, koji \u017eivi u Francuskoj.<\/p>\n\n\n\n
Nikola je i\u0161ao za zaradom u Sjevernu Ameriku. U\u010desnik je balkanskih ratova 1912. i 1913. godine i prvog svjetskog rata 1914. do 1916. godine, kao i njegov brat Bla\u017eo. Oba su se odselili u Srbiju, 1913. godine. Bla\u017eo je tamo umro, i od njega nije ostalo nasljednika. Nikola je imao sinove: Petra, Veljka, \u0110or\u0111ija i Mihaila.<\/p>\n\n\n\n
Mihailo Nikolin je ro\u0111en 1916. godine u Strugarima, a odselio se u Kraljevo 1923. godine. Osnovnu \u0161kolu i malu maturu zavr\u0161io je u Kraljevu, vojnu akademiju u Beogradu, 1933. godine postao je potporu\u010dnik, a 1939. godine upisao se na vojnu geodeziju. U\u010desnik je aprilskog rata 1941. godine na albanskom frontu. Poslije kapitulacije zarobljen je od Njemaca, pa je ostao u logoru ratnih zarobljenika sve do oslobo\u0111enja 1945. godine. Po povratku u domovinu nastavio je slu\u017ebu u JNA, u Geodetskom institutu u Beogradu. Dok je bio u zarobljeni\u0161tvu, bio je pristalica NOR-a. Penzionisan je u \u010dinu potpukovnika 1966. godine. \u017divi u Beogradu.<\/p>\n\n\n\n
Petar Nikolin je ro\u0111en 1933. godine u Kraljevu. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a poslije izu\u010dio zanat za auto-mehani\u010dara. \u017divi i radi u Beogradu. Ima sina Nikolu. Veljko, ro\u0111en 1923. godine na Strugarima, iselio se sa porodicom u Kraljevo. Bio je slu\u017ebenik, a strijeljan je od strane Njemaca 1942. godine na Banjici. Od njega nije ostalo nasljednika. \u0110or\u0111ije je ro\u0111en 1920. godine.<\/p>\n\n\n\n
Vukale Ivanov (\u0160utov) bio je hrabar vojnik. Na fundini je 1876. godine posjekao dvije turske glave. Umro je na Korintu, u Gr\u010dkoj. Imao je sinove: Marka (Ma\u0161o), Petra i Milo\u0161a (Risto). Milo\u0161 je rano umro, te od njega nije ostalo nasljednika. Marko i Pero su slu\u017ebovali pri dvoru na Cetinju. Oba su u\u010desnici u balkanskim i prvom svjetskom ratu. Za vrijeme rata Pero je bio artiljerac, pa je 1913. potopio jedan turski monitor (brod) na Skadarskom jezeru, a 1915. godine uni\u0161tio dva austrougarska topa na Grabovici i u Donjem Grblju. Oba brata su 1919. godine stupila u \u017eandarmeriju. Marko je docnije premje\u0161ten kod velikog \u017eupana, a kasnije kod bana Zetske banovine. Oba su penzionisana 1932. godine. Marko ima sinove: Lazara i Janka.<\/p>\n\n\n\n
Lazar Markov (Ma\u0161ov) je ro\u0111en 1906. godine na Strugarima. Bogosloviju je po\u010deo u Cetinju, a dovr\u0161io u Prizrenu 1927. godine. Godine 1928. postavljen je za sve\u0161tenika parohije Gornjoljubotinjske, a 1933. godine je premje\u0161ten za paroha ceklinsko \u2013 dobrskog. Poslije toga je, po molbi, premje\u0161ten u Srbiju, u Po\u017earevac, a imao je parohiju u selima Vre\u017eane, \u017divica i Batovac. Po ustanku 1941. godine opredijelio se za NOP i aktivno radio za njega. Hap\u0161en je 1942. godine, zatim je bio u ilegalstvu, pa je ponovo uhap\u0161en 25. aprila 1943. godine. Te godine je strijeljan na Banjici. Ima sinove: Vasilija i Petra. Vasilije, ro\u0111en 1937. godine, izu\u010dio je za in\u017eenjera tehnologije. \u017divi i radi u Beogradu. Petar, ro\u0111en 1939. godine, izu\u010dio je pravni fakultet i \u017eivi i radi u Beogradu. Ima sina Bo\u017eidara.<\/p>\n\n\n\n
Janko Markov (Ma\u0161ov) je ro\u0111en 1920. godine na Strugarima. Zavr\u0161io je osnovnu \u0161kolu na Ceklinu i sedam razreda gimnazije na Cetinju. Godine 1941. primljen je u SKOJ. U\u010destvovao je u ustanku i bio je pripadnik Gornjoceklinske \u010dete Lov\u0107enskog odreda, sve do odstupanja za Bosnu 1942. godine. Tada se predao Italijanima u Rijeci Crnojevi\u0107a, primio okupatorsku pu\u0161ku i pri\u0161ao nacionalistima. Kasnije je ranjen, od strane partizana, pa je radi lije\u010denja oti\u0161ao u Italiju, odakle se vi\u0161e nije vra\u0107ao. Iz Italije se prebacio u Australiju, gdje i danas \u017eivi. Ima sinove: Radovana, Bo\u0161ka, Marka i Jo\u017ea. Svi \u017eive u Australiji.<\/p>\n\n\n\n
Pero Vukalov je ro\u0111en 1882. godine. Kao mladi\u0107 bio je pri dvoru kralja Nikole, kao kamalijer (konobar). U\u010desnik je rata protiv Turaka 1912\/13, protiv Bugara, 1913. i I svjetskog rata 1914. do 1916. Poslije okupacije Crne Gore interniran je u Ma\u0111arsku. Poslije oslobo\u0111enja 1918. primljen je u \u017eandarmeriju, gdje je ostao do 1934. godine, kada je penzionisan. Posloje kapitulacije 1941. godine ostao je kod ku\u0107e, a za vrijeme ustanka opredijelio se za NOP, zbog \u010dega je uhap\u0161en i sproveden u logor u Albaniju, gdje je ostao do 1942. godine. Umro je 1948. godine. Odlikovan je za ratne zasluge. Ima sina Bo\u017ea.<\/p>\n\n\n\n
Bo\u017eo Perov je ro\u0111en 1925. godine na Strugarima. Tu je zavr\u0161io osnovnu \u0161kolu, a tri razreda gimnazije na Cetinju. Kao maldi\u0107, pripadao je NOP-u. Godine 1943. primljen je u SKOJ i po\u0161ao je u partizane, u Lov\u0107enski odred, kasnije u Prate\u0107u \u010detu CASNO-a, a 1945. godine u Prvu brigadu KNOJ-a, gdje ostaje do 1947. godine. Tada je demobilisan i odmah primljen za slu\u017ebenika Zemljoradni\u010dke zadruge u Rijeci Crnojevi\u0107a. Godine 1948. postavljen je za sekretara Sreskog zadru\u017enog saveza u Cetinju. Na toj du\u017enosti bio je do kraja 1949. godine, kada je pre\u0161ao u Udbu za Crnu Goru, gdje je ostao do penzionisanja 1966. godine. Za ratne zasluge odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod III reda i Medaljom za desetogodi\u0161njicu Jugoslovenske armije. Ima sina Milorada, \u0111aka koji je ro\u0111en 1964. godine.<\/p>\n\n\n\n
\u0110uro Jankov, naj\u010duveniji od bra\u0107e, bio je dobar i hrabar vojnik. U\u010destvovao je u borbama na Pa\u0161trovskoj gori, Podgorici i Hotima 1832. godine, Grahovu 1861. i 1862. godine. Imao je sinove: Andriju, Mata, Joka i Nikolu.<\/p>\n\n\n\n
Andrija je 1861. i 1862. godine, kao mom\u010de, dobrovoljno u\u010destvovao u hercegova\u010dkom ustanku. Na Gluvoj smokvi posjekao je tursku glavu i te\u0161ko je ranjen. Od te rane je 1868. godine umro. Bio je imenovan za perjanika. Sahranjen je na Cetinju, uz po\u010dasti kraljevih izaslanika, koji su mu donijeli dvorski vijenac i namijenili mu perjani\u010dki grb. u Carigradu je bio kavaz na ruskom poslanstvu pet godina.<\/p>\n\n\n\n
Mato \u0110urov tako\u0111e je u\u010destvovao u ratovima 1862. i 1876 \u2013 1880. godine. Za hrabrost je odlikovan Srebrnom medaljom. Bavio se zanatom po Gr\u010dkoj, Turskoj i Austriji. Umro je 1918. godine, a imao je sinove Andriju i \u0110ura.<\/p>\n\n\n\n
Andrija je putovao za zaradom po Evropi i Aziji. Vladao je sa sedam jezika. U\u010desnik je balkanskih ratova 1912. i 1913. godine. Bio je aktivni borac za stvar ujedinjenja Crne Gore i Srbije 1918. godine. Bio je pri Upravi dr\u017eavnih dobara i pisar pri poglavarstvu rije\u010dko \u2013 lje\u0161anskog sreza. Umro je 1921. godine.<\/p>\n\n\n\n
\u0110uro Matov je ro\u0111en 1895. godine na Strugarima. U\u010destvovao je, kao dobrovoljac, u balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine. Bio je odvi\u0161e prgav, a ukoliko je od nekoga zavisio bio mu je brat i prijatelj. Poslije smrti brata Andrije zamijenio ga je u na\u010delstvu sreza, odakle je reduciran (otpu\u0161ten) nakon dvije godine. Kao dobrovoljac primio je zemlju u Vojvodini, ali je nije dugo dr\u017eao \u2013 prodao ju je i vratio se na Strugare. Umro je 1932. godine.<\/p>\n\n\n\n
Joko \u0110urov je po zavr\u0161etku rata 1880. godine po\u0161ao u Carigrad. Poginuo je u Galati 1881. godine.<\/p>\n\n\n\n
Nikola \u0110urov ro\u0111en je 1851. godine na Strugarima. I\u0161ao je za zaradom po Aziji, Evropi i Sjevernoj Americi. Bio je od 1897. godine, u sastavu crnogorskog odreda, u ulozi me\u0111unarodne \u017eandarmerije na Kritu, gdje je ostao do 1899. godine. Za revnost u toj slu\u017ebi odlikovan je Srebrnom medaljom. Bio je vrlo vrijedan i po\u0161ten gra\u0111anin. Poginuo je 1912. godine, u poku\u0161aju da iz borbe izvu\u010de ranjenog sina Jovana. Imao je sinove: Jovana, Filipa i Iliju.<\/p>\n\n\n\n
Jovan Nikolin je ro\u0111en 1888. godine na Strugarima. U\u010desnik je balkanskog rata 1912. godine. U napadu na \u0160iro\u010dki vis te\u0161ko je ranjen, pa je doveden u cetinjsku bolnicu. Tu se lije\u010dio, ali su od tih rana ostale posljedice. Ponovo, iako naru\u0161enog zdravlja, kao invalid, u\u010destvuje u prvom svjetskom ratu 1914. do 1916. godine. Bio je pri intendanturi na lov\u0107enskom frontu. Sa fronta je doveden bolestan i lije\u010dio se u bolnici na Cetinju. Umro je 1916. godine.<\/p>\n\n\n\n
Ilija Nikolin je ro\u0111en 1894. godine na Strugarima. U\u010desnik je balkanskih ratova 1912. i 1913. godine, a poslije zauzimanja Skadra ostavljen je u pozadini, u sastavu organa za \u010duvanje reda u gradu. Po povratku iz Skadra oti\u0161ao je u Sjevernu Ameriku. Tamo se o\u017eenio i formirao porodicu. Umro je 1944. godine, a ima sinove: Bla\u017ea, Jovana i \u0110ura.<\/p>\n\n\n\n
Filip Nikolin je ro\u0111en 1900. godine na Strugarima. Kao dobrovoljac u\u010destvovao je u ratu 1912. i 1913. godine, kao i u prvom svjetskom ratu (pri intendanturi na lov\u0107enskom frontu). Poslije okupacije Crne Gore 1916. godine vratio se ku\u0107i. Po oslobo\u0111enju i ujedinjenju Crne Gore i Srbije, pripadao je naprednom omladinskom pokretu, koji je predvodio Marko Ma\u0161anovi\u0107. U\u010destvovao je u krvavim belvederskim demonstracijama, 1936. godine, i poslije toga stalno bio u kontaktu sa \u010dlanovima KPJ. U\u010desnik je trinaestojulskog ustanka 1941. godine, kao i borbi koje su tada vo\u0111ene na tom podru\u010dju. U\u010desnik je i pljevaljske bitke 1. decembra 1941. godine, i bio je zamjenik komesara \u010dete u Lov\u0107enskom odredu. Poslije odlaska na\u0161ih jedinica za Bjelopavli\u0107e, zbog neke zarazne bolesti vra\u0107en je nazad, da se lije\u010di. Uhap\u0161en je po\u010detkom 1943. godine, i od italijanskog vojnog suda osu\u0111en na 30 godina robije, pa je upu\u0107en u Italiju, gdje je ostao do kapitulacije Italije 1943. godine. Iz Italije se vratio u domovinu sa Prekomorskom brigadom. Do\u0161ao je u Drvar, gdje je raspore\u0111en u Prvu proletersku brigadu. Tada je dobio \u010din potporu\u010dnika. U ovoj brigadi ostao je oko pola godine, pa je kao starije godi\u0161te poslat u Crnu Goru. tada, 1944. godine, primljen je u KPJ. Poslije oslobo\u0111enja, bio je neko vrijeme predsjednik op\u0161tine u Rijeci Crnojevi\u0107a, kasnije \u010dlan Sreskog odbora u Cetinju, sve do 1948. godine, a poslije je postavljen za direktora gra\u0111evinskog preduze\u0107a \u201c13. jul\u201d u Cetinju, gdje je ostao do penzionisanja. Za vrijeme stare Jugoslavije bio je aktivan u borbi za ceklinske ribolove. Bio je u Privremenoj upravi, koja se borila protiv stare uprave, koja je bila uzurpirala ribolove. Privremena uprava postavljena je na inicijativu KPJ, koja je uspjela da se ribolovi vrate na kori\u0161\u0107enje narodu.<\/p>\n\n\n\n