Menu Close

Vjeridba Šale Đurišina

Kapetan Šala Đurišin Strugar bio je 1824. godine član Ceklinske gvardije i vjeri se sa Stanom Tomovom, sestrom vladike Rada i Pera Tomova Petrovića. Stana je bila udovica, pošto je ranije bila udata za Marka Filipova Đuraškovića.

Ova vjeridba jako iznenadi Đuraškoviće, a naročito vojvodu Perišu, koji je uvidio da će kuća Đuraškovića sada izgubiti autoritet kaji je uživala kod dvora i kuće Petrovića i da će glavarstvo koje uživaju Đuraškovići prijeći na kuću Strugara. Odmah poslije vjeridbe, vojvoda Periša preduzme mjere kako bi onemogućio prijateljstvo kuće Strugara sa vladajućom kućom Petrovića. On podgovori svoju krvnu rođaku Stanu, kćerku Muse Stefanova iz Oćevića, da u narodu proturi vijest da je zatrudnila sa Šalom Đurišinijem Strugarom, kako bi ga time naružila i u narodu obrukala i ponizila.

O Staninoj trudnoći se odmah pročulo, i Stana Tomova, kada je saznala za to, po nagovoru brata Pera odbi da pođe za Šalu Đurišina. Strugari, ne znajući da im je pripremljen moralni poraz, krenu po djevojku a uz put ih susretne glasnik i saopšti da se Stana nekud sklonila i da neće poći za Šalu. Strugari, ozlojeđeni i poraženi, vrate se bez nevjeste. Tada je Luka Đurišin, brat Šalin, po istom glasniku poručio Peru Tomovu i vladici Radu da će mu tu sramotu neko glavom platiti. Kako Luka tako ni Šala nijesu mogli ni pomisliti da im je ovu podvalu pripremio vojvoda Periša Markišin Đurašković, jer upravo Perišina tetka, očeva sestra, bijaše njihova majka, te su se ove Lukine riječi i prijetnja odnosile na vladiku Petra, gospodara Crne Gore, i njegova brata Pera. A braća Strugari još od ranije bijahu čuveni junaci u plemenu.

Pero Tomov bijaše svojeglav i prijek čovjek i niko nije smio da mu se suprotstavi. Ako bi s eko i usudio, Pero mu se grdno svetio. Pero je bio kasacioni sudija i najuticajnija ličnost uz brata mu Rada. Kasnije je sestru Stanu dao Marku Lukinu Martinoviću.

Godine 1843. bilo je više borbi sa Turcima na granicama Crne Gore, pa je Osman – paša skadarski izvrebao priliku i zauzeo ostrvo Lesendro i Vranjinu, za kojima je vladika mnogo žalio. Te iste godine, Pero Tomov na Ćeskoti skupljaše vojsku radi pohoda da povrati Lesendro i Vranjinu. Tada Luka Đurišin htjede da ga ubije, ali je ovaj na vrijeme obaviješten i pobježe na Cetinje.

U to doba izrodi se neka svađa između Ilije Stankova Strugara i njegovih sinovaca i Luke i Šale Đurišina oko nekih imovinskih razdjela. U toj svađi Ilija udari Luku u prisustvu vladičina perjanika i Perova ličnog poslanika Mila Vukova Ražnatovića, tako da je Luka poslije toga nastojao da se po svaku cijenu osveti.

Tih dana se na Rijeci Crnojevića desi svađa između Strugara i Đuraškovića. Tadašnji sud i Gvardija pozvaše zavađene, pa i Luku i Iliju, radi pomire. Za vrijeme rasprave zapodjene se svađa, i neko udari Iliju Stankova Strugara (udari ga Luka Đurišin, ali se tada još nije znalo). Udari ga tako jako da je Ilija odmah pao okrvavljen. Kako Ilija tako i jjegovi sinovci odmah su posumnjali da ga je udario Luka zbog osvete.

Peru Tomovu je ova svađa, koju je on ustvari odranije pripremao, dobro došla, pa je preko svojih ljudi nastojao da cijelu stvra još više zaoštri, kako bi između Strugara došlo do krvoprolića. Sva nastojanja ljudi i sudova da rođake pomire nijesu uspijevala, jer je Pero preko svojih ljudi sve to onemogućavao: jedne je slao da Luki govore da se ne bi odao, a druge Iliji da ga je Luka udario i da on sa sinovcima treba da se osveti. A kad je Luka nekom od tih ljudi koje mu je Pero slao rekao “I ako je Ilija te mu je kap krvi na zemlju pala, nije sveti Ilija da se od nje svijet zapali”, ispalo je to kao da se odao. Peru i vladici Radu tada je pošlo za rukom da Iliju nagovore na osvetu. Tako, 12. maja 1844. godine, sinovci Ilije Stankova, Savo Dajičin i Mašo Mićunov, pođu u Vukićevu ulicu na Strugare, postave se u zasjedu i ubiju Luku Đurišina.

Pošto ubiše Luku, Savo i Mašo pobjegoše pri Lovćenu, gdje im je neki Đuro Mali – Bajica za sedamnaest dana donosio sa Cetinja hranu koju su slali vladika Rade i Pero Tomov, a ostala familija Ilije Stankova prebjegne u Boku, u Ilijinu tazbinu. U Boki su ostali do maja maja 1845. godine, a tada su priješli u Seoce, u Crmnicu, tada pod turskom vlašću. Tu ostadoše do 1846. godine, kada prijeđoše u Vranjinu, u granični pojas između Turske i Crne Gore, gdje im je vladika Rade pružao pomoć.

Kako je Vladika Rade nastojao da povrati ostrva Lesendro i Vranjinu, namjerio je da to učini preko ovih Strugara koji su se našli u Vranjini. Strugari su na tome jako angažovani, tako da su dva sinovca Ilijina, Savo i Mašo, ilegalno dolazili na Cetinje radi dogovora kod vladike. Uz Iliju i jjegove sinovce u emigraciji bijaše i Ilijin sestričić Markiša Andrijin Plamenac sa nekoliko rođaka, koji bjehu pobjegli od zuluma Pera Tomova Petrovića.

Planove vladike Petra o osvajanju ovih ostrva otkrije Turcima pop Martin Krakač iz Vranjine, da bi se tako udvorio kod skadarskog Osman – paše. On otkri da su Strugari već na Cetinju i da se tamo stvara plan za napad Crnogoraca na Lesendro i Vranjinu. Osman – paša pozove Iliju Stankova u Skadar i odmah ga uhapsi, a iste noći pošalje vojsku u Vranjinu i pohapse ostale Strugare, kojih sa Ilijom bješe devet. Sve ih zatvori, i poslije nekog vremena iz Skadra sve prebaci u Gurs, u Albaniju, opet u zatvor, Tamo su ostali skoro dvije godine.

Strugari se tamo upoznaju sa nekim mještanima, pa se sa njima i pobratime, te preko njih obavijeste vladiku da su u Gursu. Pošto je doznao gdje se Strugari nalaze, vladika pošalje u Gurs Luku Gregovića, s nalogom da potajno organizuje prebacivanje Strugara u Crnu Goru. Gregović poslije izvjesnog vremena u tome uspije, i 14. maja 1850. godine oni dođu na Cetinje. Vladika ih veselo dočeka i uspije da ih pomiri sa Šalom Đurišinim.

Po povratku Strugara, Šala Đurišin doznade od iste one Stane Musine Đurašković da je nju na sve ono nagovorio vojvoda Periša Đurašković, sa ciljem da oprlja obraz i ugled Šalin. Kad je Šala ovo saznao, ode u Đuraškovića i 2. juna 1850. godine ubije vojvodu Perišu. Poslije toga Šala uteče u Skadar.

Ipak nije sačuvao glavu. Iz Skadra su ga, docnije, zvali na kumstvo. Na vjeru popa Jovana Orlandića i Duma Mirčetića iz Godinja, on je došao kod popa Jova, gdje su ga perjanici, poslati od strane vladike Petra, već čekali skriveni u kući. Kad je Šala došao kod popa Jova, na zahtjev domaćina potpuno se raskomotio i odložio oružje. Tako su ga perjanici uz pomoć popa Jova savladali, odveli na Vir Pazar i strijeljali. Šala je prilikom ovog hapšenja udario jednog od perjanika nogom, i to tako da je ovaj od siline toga udarca kroz neko vrijeme umro.

Zbog te proklete Stane Markove palo je pet junaka: Luka i Šala Đurišin, Milo Savićev i Marko Nikolin – svi Strugari, i vojvoda Periša Đurašković. Svi su izgubili glavu voljom Pera Tomova Petrovića, na pravdu božju, bez ikakve krivice.

Kad je knjaz Danilo došao na crnogorski prijesto, na skupu u Rijeci Crnojevića, 12. novembra 1852. godine, rekao je: “Znate li, Ceklinjani, što bih ovdje sada najradiji?”. “Ne, gospodare”, rekoše svi, na šta će Danilo reći: “Najradiji bih bio da mi je među vama oživjeti Šalu Đurišina Strugara, kojega je moj veliki stric na božju pravdu izgubio, a uz to najžalije mi je đe živa ne zatekoh serdara Filipa Đuraškovića, da ga umorim smrću kojom sam mu se bio zahvalio”. *

* – Ovi podaci su uzeti iz pisma Mihaila Krcunova Strugara vojvodi Iliji Plamencu, objavljenog u “Pobjedi” od 20. do 24. novembra 1977. godine.

Tekst koji ste upravo pročitali je preuzet iz knjige “Strugari, bratstvo u Ceklinu”, autora Blaža Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.