Petro Đukanov je sav svoj život posvetio četovanju i borbi sa Turcima po Skadarskom jezeru, po Krajini do Skadra, po Donjoj Zeti i Malesiji. Bio je jedan od najčuvenijih ceklinskih junaka i četovođa, i nema skoro ni jednog junačkog događaja u plemenskoj povjesnici toga vremena u kojem on nije učestvovao. Osvajanje grada Žabljaka 1835. godinei šanca na Zetici 1836. godine krunisali su njegovo junaštvo. Petro Đukanov i Prele Ivanov učestvovali su u pohari grada Žabljaka 1835. godine, pa ćemo iznijeti nekoliko podataka o tom događaju.
Predanje kaže da je grad Žabljak sazidao Stevan Crnojević, gospodar Zete. Ali postoje i podaci koji kažu da je Žabljak sazidan kada i Podgorica, u X vijeku, a da ga je Stevan samo dozidao. U ovoj tvrđavi Turci su uvijek držali jaku posadu, jer se nalazila u neposrednoj blizini granice sa Crnom Gorom i sa plemenom Ceklina. A Ceklinjani su uvijek bili u sukobu sa Turcima i na suvozemnoj graničnoj liniji i na Skadarskom jezeru, sve do samoga Skadra.
Crnogorci su, kao i češće, tada imali primirje, pa su i Ceklinjani na ovom graničnom pojasu bili mirovali desetak godina. Turci su to primirje prvi prekršili, a evo kako se to dogodilo i šta je Ceklinjanima dalo povoda za poharu grada Žabljaka
Podgorički Turci su bili u primirju s Kučima, ali i preko vjere ipak plijeniše, pobiše i posjekoše dvadeset Kuča. U ovome su učestvovali i neki žabljački Turci, pa su na gradu Žabljaku istakli nekoliko kučkih glava. A negdje odmah poslije toga, Turci ubiše Mališu Strugara i Stevana Gazivodu, te tako i sa Ceklinjanima pogaziše primirje.
Vladika Rade žaljaše za posječenim Kučima, pa željaše i njihovu osvetu. Znajući za junaštvo Kenja Stankova i Petra Đukanova, pozove ih i saopšti im tu želju da se osvete Kuči. Od tada Kenjo i Petro počnu krojiti planove za osvetu Kuča i dvojice Ceklinjana.
Kenjo je bio pobratim sa Jakup – agom, zapovjednikom grada Žabljaka, pa je jednom prilikom pošao do njega u grad i dobro izvidio grad, kako njegov spoljni položaj, tako i unutrašnji raspored – straže, topove i drugu odbranu. Kod Jakup – age je stanovala Mara Nikolina, odiva Kraljevića a žena Pejovića, te mu izmjeri visinu bedema sa sjeverne strane. Stana je to učinila tako što je bacila klupko pređe niz bedem i tako izmjerila visinu.
po povratku, Kenjo ovo saopšti Petru Đukanovu, pa se njih dvojica zavjere da o svojoj namjeri ne govore nikome do samoga polaska, jer su se plašili da se stvar ne otkrije. Jedino su se povjerili Periši Radovu Pavićeviću i uzeli ga za druga, pa je on u velikoj tajnosti napravio stube za ulaz u tvrdi grad Žabljak, po onoj mjeri koju je donio Kenjo. Stube su napravljene od nekoliko komada, a spojene su baglamama.
Kenjo i Petro su potom tajno sastavili četu od dvanaest druga. U toj četi su bili: Petro Đukanov i Prele Ivanov Strugari, Kenjo Stankov i Miloš Matijašev Jankovići, Gilo Savićev Kraljević, Mališa Perišin i Milan Petrov Kostići, Ivan Markišin i Nikola Vukalev Gazivode, Nikola Otašev Šofranac, Periša Radov Pavićević i pop Tomo Dajković. Osmog marta 1835. godine, pozvaše oni tako odabrane junake i saopštiše da će sa četom udariti i osvojiti grad Žabljak, pa ih zakleše da o ovome nikome ne kazuju. Svi se odazvaše pozivu i uglaviše da polazak bude sjutradan, 9. marta 1835. godine uveče.
Te noći svi dođu na Karuč i uvezu se u jednu lađu, a sa sobom uzmu još dva druga, koji će lađu vratiti i, po njihovom upadu u Žabljak, izvijestiti Ceklinjane o zauzeću grada, kako bi im što prije u pomoć došli. kad je četa došla do sela Salkovine, ostave lađu i nastave pješke.
Pošto se vješto prikradu do samog mjesta, postave stube uz bedem i vežu ih za cijev od topa. I tako, jedan po jedan, uđu u grad i zaposjednu sva važnija mjesta. Poslije izvjesnog vremena, Jakup – aga ih otkrije i prihvati borbu u gradu, ali je već u prvom okršaju ranjen, te zatraži primirje. Za vrijeme primirja uskoci su se odmarali i pili rakiju koju su donijeli u nekom mijehu. A Turci su se u međuvremenu pribrali i sa spoljne strane počeli da se uz konopce uspinju u grad. Prele Ivanov, koji nije pio rakiju nego šetao po gradu, saznavši o tome povika “Dabogda vi je đavoli popili, vidite li da nam Turci u grad ulaze i da ćemo svi izginuti!”. Pa izvadi nož iza pojasa i raspori onaj mijeh u kojemu je bila rakija.
Turci su već napadali na grad i pritekla im je bila mnogobrojna pomoć od Podgorice, Zete i Albanije. Silna vojska otabori u Žabljaku ispod samog bedema. Malo potom dođe pomoć i uskocima – Ceklinjani, Ljubotinjani, Građani i Dobrljani. Ta se vojska podijeli u tri grupe, koje će grad napadnuti iz tri pravca i što prije stići u pomoć onima u gradu. Jedan odred od sto druga, sa kojima je bio Vuk Lješević, trebalo je da napada s istoka i da olakša udar drugoj grupi koja će napasti glavni ulaz u grad. Vuk Lješević, želeći da što prije stigne u pomoć onima u gradu, reče: “Ja ovdje dobro ne poznajem teren, pa će ve voditi Petar Kraljević”. Svi to prihvate, a on sa deset drugova, krijući se od družine i neopažen od Turaka, probije se do gradske kapije i poviče Kenja i drugove. Oni mu otvoriše kapiju i tako se pojača družina u gradu. Po dolasku Vuka s društvom, u gradu je nastalo veselje, uz plotune pušaka. U jednom momentu, dok su Ceklinjani napadali sa spoljne strane u pravcu glavnog ulaza, Turci su ih pritisli napadom, pa su oni iz grada otvorili vrata i u jurišu udarili na Turke. U tom udaru Vuk Lješević i Petro Đukanov posjekoše po tursku glavu, a pogibe Luketa Golubov Strugar. Pošto su Turke suzbili, vratiše se u šeher (varoš), a Jakup – aga, videći da mu nema izlaza, tada se predade sa svom posadom.
Crnogorci su sve jače napadali i istjerali Turke iz varoši. Cio Žabljak bješe postao ruševina i zgarište. Crnogorci odniješe što su mogli, a što ne mogaše – srušiše i zapališe. S grada odniješe dva topa, koji na Cetinju i danas stoje, kao vječni spomenik ovog junaštva. U muzeju (Biljardi) čuva se i ključ grada Žabljaka, koji ti junaci tada doniješe na Cetinje.
Turci su protestvovali kod Rusa, tražeći da im se Žabljak vrati, ili će napasti Crnu Goru. Rusi su kod vladike nastojali da se Žabljak u korist mira vrati Turcima, i Crnogorci bolna srca vratiše grad. Turci potom ponovo uspostaviše jaku posadu i grad održaše sve do 1852. godine. Tada su Ceklinjani ponovo zauzeli Žabljak, ali ga nijesu mogli održati, jer su Turci preko Rusa opet uspjeli da im se vrati. Tako Žabljak ostade pod turskom vlašću sve do oslobođenja Podgorice 1877. godine.
Za ovo djelo i junaštvo Petro Đukanov je odlikovan Ruskom medaljom (srebrnom), koju mu je dao vladika Rade.
Ovim velikim djelom i junaštvom Ceklinjani osvetiše davdeset Kuča i svoja dva plemenika.
Pohara grada Žabljaka i junaštvo ovih junaka dobro su opisani u istoriji Ceklina, koju su napisali Andrija Jovićević i Mihailo Krcunov Strugar (“Slike iz prošlosti Ceklina”, strana 163 do 180)
O tome govori i pjesma u “Ogledalu srpskom”. Evo jednog odlomka iz te pjesme, koji govori o tome kako žena Jakupa – age traži od sluškinje Orfane da joj poimenično nabroji junake:
“O gospođo Jakup – aginice, što dva Srba navrh kule kažeš te se kod njih krstaš barjak vije, ono su ti bogom pobratimi, arambaše od krvave župe, jedno soko Miloš barjaktare, od viteške kuće Jankovića, drugo jeste Đukanović Petro, nije Petro no jedan u majke, ma ne žali život za poštenje”…
Petro Đukanov je poginuo 1836. godine. Evo kako:
Petro i Kenjo su bili dobri drugovi i saradnici u četovanju protiv Turaka. No, poslije pohare grada Žabljaka, glavnu ulogu je preuzeo Kenjo, pa pošto zli ljudi a nešto zavist Petrova između njih dvojice izazvaše prepirku o tome koji je bolji junak. Da bi dokazao svoje junaštvo, Petro pokupi četu od 42 druga i odveze se blatom da udari na arbanaške čobane na Kujovoj nožici pod Malesijom. Četu su, međutim, Arnauti primijetili, pa su se pripremili. I kada je četa napala, dočekali su je i iznenadili. U toj borbi poginuli su Petro i Savo Lukin Marković. Turci su saznali da je tu poginuo jedan od junaka iz pohare grada Žabljaka, pa su njegovu glavu ponijeli u Skadar, popeli je na grad i priredili veselje uz pratnju plotuna (“Slike iz prošlosti Ceklina”, strana 131 do 188).
Petra Đukanova i njegovo ime srijećemo u istoriji Ceklina na više mjesta, pa evo ukratko još jedan podatak:
U borbi na Grahovu 1836. godine izginuli su Petrovići, pa je vladika Rade ostavio da ih Katunjani osvete na granici sa Hercegovinom. Poslije izvjesnog vremena, ceklinski i katunski glavari našli su se na Cetinju. Počeli su da se međusobno prepiru – zašto Petrovići nijesu još osvećeni, pa serdar Filip Đurašković reče: “Ja bih ih sa Ceklinjanima do sada osvetio”. Ovo uvrijedi katunske glavare, pa se počeše međusobno prepirati koji su bolji junaci. U toj prepirci uđe kod njih vladika Rade, pa ih upita oko čega se svađaju, a oni mu rekoše da ih je Filip Đurašković uvrijedio i prekorio što izginuli Petrovići do sada nijesu osvećeni, pa se sada prepiru oko toga čije je pleme bolje i koji su bolji junaci. Vladika je na ovo rekao: “Koji mi prvi od vas donese tursku glavu, taj je bolji junak i bolja mu je krajina”. Odatle su se razišli i pošli svaki u svoje pleme. Serdar Filip iste noći dođe na Rijeku Crnojevića i pokupi četu, pa je povede Blatom i osvanu na Oštroj ponti. Tu dočekaše Turke, koji su išli vozom za Skadar. Udariše na njih i posjekoše devet glava. U ovoj četi su bili i Petro Đukanov i Ilija Stankov Strugari, koji posjekoše po tursku glavu. Kada su te glave donijeli na Cetinje, vladika naredi da sa Tabije pucaju topovi, pošto je ovim uspjehom ublažen bol za braćom izgubljenom na Grahovu (“Slike iz prošlosti Ceklina”, strana 186 – 187).
Tekst koji ste upravo pročitali je preuzet iz knjige “Strugari, bratstvo u Ceklinu”, autora Blaža Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.