Sve u svemu Boga istinoga,
a pred dušom Danila Prvoga,
Karađorđa ognjevitog zmaja,
dva najveća srspka ideala
i ostale braće i junaka,
Crne Gore besmrtnih gorštaka,
što padoše na razna bojišta,
na braniku slobodnog ognjišta,
krst stradanja za srpstvo noseći
na golgotu djecu prinoseći,
u raju im carovale duše.
A sad, gusle, ovamote malo
i ti k njima tanano gudalo,
da zapjevam i malo pogudim
da u mlađe osjećaj probudim,
da zapjevam jasno glasovito
neka čuje malo i veliko,
u slovenskom rodu svekoliko,
što su naši pradjedovi bili
kakve li su žrtve podnosili,
dok su mačem iz krvi dignuli
oltar pravi na kamen krvavi,
da ih vječno pokoljenja slave.
A sad, braćo, poslušajte malo
ako vam je za junaštvo stalo.
Protužela sirotinja raja
od zuluma i od zulumćara,
usred Zete, srpske banovine,
Nemanjića slavne djedovine,
od Smajila Demirbegovića,
porijeklom srpskoga plemena,
koliko je zemlje i ćenara,
carevine turskoga sultana
do daleke Meke i Medina
takvog krstu ne bi dušmanina,
nit’ narodu većeg zulumćara.
Na raju je zulum udario,
sa kojim je Bogu dosadio.
Za nokte im čavle zatukuje,
drugim vrele pokovice kuje.
Djecu ludu ispeče na žaru,
materima podnosi na daru,
još ih sili te od njega jedu.
Žive ljude na kolac nabija,
sa krvlju ih djece pričešćuje,
mjesto pasa da se bolje muče
opasuje u vrele obruče.
Oči vadi, na vješala meće,
a licem ih k Cetinju okreće.
I još Ture tako progovara:
“Sad neka vam pomogne patrika,
sa Cetinja svešteni vladika”.
Ali, braćo i družino draga,
kod Zećana duševna je snaga,
koji neće sva zvjerstva mučenja
ni tolika zlobna iskušenja
naćerati da se narod turči.
To je narod što ga srpstvo nema,
do istrage izdržat je prega,
duša mu je vjerom ispunjena,
a ideja ničim ne slomljena.
Raja trpi groznu čašu pije
kakvu niko od Kosova nije;
njen se vapaj do Lovćena čuje
i po Crnoj Gori odjekuje.
To dočuo jedan soko sivi,
pleme Ceklin kojega podnjivi,
taj se soko podiže u krila,
sobom moći od pomoći nosi
da prepone ispred sebe kosi,
prođe Ceklin i Rijeku malu,
župe dvije i vrh od Bobije,
Gornje blato, do Ponarske gore.
Tu je soko počinuo bio
da bi krila svoja odmorio,
odmorio, Zetu uhodio
i krvnika roda uočio.
To ne bio soko pod krilima,
nego junak vitez pod djelima,
Petar Andrin imenom se zvaše,
u kog srce ognjevito spaše,
sa Strugara, sela malenoga,
domovini roda uzdanoga.
Tu sa vrha od Ponarske gore
Smajilove posmatraše dvore,
posmatraše prebijelu kulu
i na čardak ugojenu bulu,
pa vješala i druga znamenja
i po Zeti strašna pustošenja
gleda zlobu sveštenome grobu.
A kad sunce na zahodu dođe,
od zemlje je na noge skočio,
po sredini pušku dohvatio,
pa obrnu strmo niz glavicu
dokle sađe dolje u ravnicu.
Kada junak dođe na Moraču,
ruho svlači na ramena bači,
povrh njega džeferdara sveza,
časnijem se krstom prekrstio,
prekrstio, Bogu pomolio,
u Moraču momak zagazio,
lijes kruti valove joj muti
a priroda uspavana ćuti.
Moraču je zdravo prebrodio,
a u vrbiš noć je prenoćio,
koliko mu duge noći bilo,
niti spava nit ga sanak vara,
s oružjem se junak razgovara.
A kad svanu i sunce ogranu,
pripremi se borbi i megdanu,
a u tome času i minutu,
javi mu se sa Bobije vila
i ovako njemu besjedila:
“Slušaj, Petre, krvopijo stara,
spremi za boj sjajna džeferdara,
da dočekaš narodnog krvnika,
Smajil-bega, krstu nevjernika,
sad će Ture od Žabljaka doći,
pored tebe na doratu proći,
lov je jutros dobar ulovio
i ceklinsku glavu okinuo,
rusu glavu Ražnatović Nika
pod Žabljakom kod sela Šarika,
pa s njim hita na muštuluk kadi;
Ceklinjani kad su razumjeli,
na Žabljak su zagon učinili,
zor zorile Turke napadoše
Zotovića braću pogubiše,
Rustem-bega, Tema i Sadika,
i junački osvetiše Nika.
Kad je Petar vilu razumio,
s puta se je korak uklonio,
za vrbiš je glavu zaklonio,
jer je emin Bogu učinio,
sa krvnika puškom biti neće,
već tog diva živa uhvatiti.
Malo bilo dugo ne trajalo,
dok ugleda Ture na dorina,
na Bistrici kod zelena vira.
Leti doro gospodara nosi,
kopitama tronožicu kosi,
gusti oblak od prašine diže,
a sve Petru primiče se bliže.
Petru raste srce u grudima,
pa namjesti đeka* pred očima,
neće junak da gađa Turčina
no pod njime debela dorina,
jer se junak boji od ubaha,
da se silan doro ne preplaši,
i prenese svoga gospodara.
Na sebe ga blizu napustio,
mačem bi ga s puta dohvatio,
pa opali svoga džeferdara.
Pade doro na prsa i glavu
Smajil s njega na zelenu travu,
odvoji ga od konja, oružja.
Kad to viđe crnogorski vuče
đeka baci a paloš izvuče,
na Turčina zagon učinio.
Viđe Smajil da će poginuti
i na megdan glavu ostaviti,
za krvavu dohvati se ćordu,
da dočeka mrka Crnogorca.
Al’ da vidiš bijesna junaka,
ne dade mu sablju izvaditi,
a kamoli megdan dijeliti,
za gušu ga rukom dohvatio,
pod pustaom i svijem oružjem,
mahnu mačem i desnicom rukom,
okide mu sa ramena glavu,
a lješ osta u zelenu travu,
da ga skubu paščad i lisice
a vrane mu budu pokajnice.
Sa Turčina oduze oružje,
uz oružje glavu od krvnika
pored glave Golubova Nika,
pa ga eto, prijeđe Moraču,
plijen nosi, leti uz glavicu,
dok izađe gore na Brodišu,
na izvoru Bana-sestre sio,
vode pio od krvi se mio,
Blato pređe, pored Sinjca prođe,
dok ravnome Brestologu dođe,
niz Bobiju ka Karuču sađe,
gdje Vladiku gospodara nađe,
k njemu dođe poljubi mu ruku
i darova od zlata jabuku.
Još je skuplja no da je od zlata
il’ najbolja u Stambol palata,
to je glava zloglasnog krvnika,
Prorokove vjere šljedbenika.
Vladika ga željno dočekiva,
veselo ga grli i cjeliva,
i na Petra blagoslov izliva,
a za hrabrost i slavu junačku,
darova mu polje crkovinu
na Strugare rodnu starevinu.
Ah neka ga, neka mu je slava,
u raju mu duša carovala,
kad onakvog smače zulumćara,
neka znadu Osmanlije Turci
kako braću svete Crnogorci,
ti slobode srpske branioci.
Za zasluge Petru Andrijinu, Petar I Petrović naložio je da se stavi natpis više sv. proskomijade u manastiru u Komu, koji glasi: “Petar Andrijin od Strugara glava junak dobar da mu nema para. Zri oče svjati i pomjani dušu jego”.
Zapis je bio crvene boje, ispisan crkvenoslovenskim slovima.
Postojao je sve do 1864. godine, do dolaska popa Joka Kaluđerovića i popa Steva Jovićevića, kada je crkva bijeljena zbog posjete knjaza Nikole i knjeginje Milene.
(Pjesmu je napisao Mihailo Krcunov Strugar, i rukopis se nalazi u Istorijskom institutu u Titogradu, fascikla 76).
* – džeferdar
Tekst koji ste upravo pročitali je preuzet iz knjige “Strugari, bratstvo u Ceklinu”, autora Blaža Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.