Mala se je četa podignula,
Od kud se je i pređe dizala,
Od krvava na krajinu Spuža,
Pred četom je Zotoviću bego,
A za begom Sulja Džakoviću
I za njima trideset Turaka;
Minu četa niz polje Ćemovsko
I ulježe u selo Ponare
Na dvorove Šikmanović Vuka;
Ma ih Vuko dočekiva’ divno:
Tu im daje pića i jestiva;
No kad piše i kad večeraše,
Staše Turci zborit’ za junaštvo,
Baš kuđe će s četom obrnuti.
Ma zavika Zotoviću bego:
“Pobratime, Šikmanović Vuče!
Ka’ si vazda, pobre, na krajinu,
Među ove dvije zmije ljute,
Turskom zemljom i međ’ Gorom Crnom,
Kojom ćemo obrnuti stranom?
Ali ćemo Viru Crmničkome?
Ali ćemo Lugu Naratskome
na bijele ovce Perišića?
Eda bismo ovce plijenili,
Ali kakvu glavu ugrabili!
Ali ćemo na Krsti krvave,
Da čekamo ceklinske trgovce?”
No mi Vuče begu progovara:
“Pobratime Zotoviću bego!
Ne idimo Viru dubokome,
E je sjutra svijetla neđelja,
Na Viru se kupe Crmničani,
Strah je mene i bojim se ljuto,
Da me sjutra, pobre, ne opaze.
Nit’ idimo lugu Naratskome
Na bijele ovce Perišića,
E su kod njih tri dobra junaka,
Oni bez zla ovce ne puštaju,
No hajdemo na Krsti krvave,
Da čekamo mlade Crnogorce!”
To su njega poslušali Turci
Pa su crnu prihvatili lađu,
U lađu se uvozahu Turci,
Otidoše vodom Karatunom,
Dok dođoše na Krsti krvave.
Tu je turska četa zapanula
Među Peak i gorom Odrinskom.
Tu stojali do zore bijele;
A kad svanu i ogrija sunce,
No izlazi Šikmanović Vuče,
On na jednu vrbu izlazio
Pak pogleda uz tu vodu hladnu,
Al’ se vozi niz vodu drijevo;
Ide momče u drijevo samo,
Od Karuča, broda* vladičina
Ide junak niz toj vodi hladnoj.
A kad bio na grlu Peaka,
Među turskom četom ugazio;
Kad ulježe junak među njima,
Uzela ga od Turaka sujma,
Sprešno ruke stavlja na oružje,
Oko njega prionuše Turci,
Bez čuda ga uhvatit’ ne ćahu.
No iziđe Šikmanović Vuče
Pa mu Vuče božju vjeru daje:
“A ne boj se, mladi Crnogorče!
Dok je moje na ramenu glave,
Da tvojojzi ništa biti neće!”
Vjeran bješe, boga vjerovaše,
Među turskom četom ulazio;
Ma se junak jadu jošte nada,
Sakri svoga noža jatagana,
Sakrio je noža u potaju,
Pa ulježe u turskojzi lađi,
Tek u turskoj lađi ulazio,
Njemu Turci uzeše oružje,
Pak su njemu Turci besjedili:
“A za Boga, mladi Crnogorče!
Kojega si roda i plemena?
Kako li se zoveš po imenu!”
Momče njima riječ besjedilo:
“Šta pitate, vitezovi Turci?
Ja već viđu: jesam poginuo,
Ma ja ime moje kriti neću,
Ja sam junak rodom od Ceklina,
Od Strugara Nikolić Ivane;
No takovi vi, Turci vitezovi!
Kaž’te meni za vjere turkojzi,
Je li bega Zotovića ovde?
Stari su ni bili prijatelji,
U njega se ja bih pouzdao,
Da me nebi pogubio bego.”
Do njega se Ture dogonilo,
E Ivana šakom udarilo,
Koliko ga lako udarilo,
Bijeli mu obraz opučio,
A ovako Turčin besjedio:
“Kopiljane, Nikolin Ivane!
Ko ti reče pomenjivat’ bega?
Ovde bega Zotovića nema,
No delija Sulja Džakoviću,
Ni grđević, ni gori od bega!”
Al’ zavika Nikolin Ivane:
“Kopiljane, Sulja Džakoviću!
Što me biješ udarcem ženskijem?
Još me majka nije udarila,
Koja me je pasom opasala.”
Vrne rukom za pleći junačke,
Izvadio jatagana noža
Jatagana ispod talagana,
I Turčina bio udario,
Udario pod grlo bijelo,
Do kore mu noža zagonio.
Koliko ga zorno udario,
Mače sobom i dva i tri puta,
Ne mogao noža izvaditi,
A da može izvaditi noža,
Još kojega izgubiti ćaše.
A kad noža izvadit ne moga,
Tader skoči u vodi studenoj;
Bog da znade i uteći ćaše,
No nesreća njemu priskočila
Te se opet natrag povrnuo
I za rebro lađu ugrabio,
On hoćaše potopiti Turke;
Ma se nagna Šikmanović Vuče,
E izvadi noža plamenoga,
Od ruka mu prste otkinuo;
Taden opet natrag uplovio,
Ma ga crna krvca osvojila,
Pak iz vode glavu izložio,
On da vidi, je li udaljio;
Ali puše tanka puška turska
Te Ivana bila pogodila,
Mrtav pade u vodi studenoj.
Odande se podigoše Turci
Te odoše u gradu Žabljaku
Pak se kupi malo i veliko,
Na deliju Sulju Džakovića,
Te mu vade ispod grla noža,
Teke su mu noža izvadili,
Turčin pasju ispustio dušu…
Bog da prosti Nikolin Ivana.
(Srpsko Ogledalo, strana 125. do 128.)
* – u pjesmi u originalu je napisano “brda”; treba da bude “broda”, to je ribolov.
Tekst koji ste upravo pročitali je preuzet iz knjige “Strugari, bratstvo u Ceklinu”, autora Blaža Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.